Hvala, predsednice parlamenta, dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi građani Republike Srbije.
Bogu hvala, u sedmom smo danu od početka prolećnog zasedanja, međutim, nikako ne možemo da se otrgnemo utiscima, osećanjima i zaključcima koji su preplavili prethodni vikend, kao i prethodnu radnu nedelju od početka prolećnog zasedanja.
Ne možemo da prepustimo zaboravu, prvenstveno zbog žrtava, i to ne nepromišljenog, nego isključivo planskog i promišljenog delovanja lidera opozicionih stranaka. Oni su prvenstveno delovali tako da su imali nameru da sve nas ovde napadnu, ali su žrtve bile naše tri drage koleginice, Jasmina Obradović, Jasmina Karanac i Sonja Ilić, dok je desetine drugih kolega i dalje pod utiscima i dalje ima posledice od udisanja otrovnih materija koje su bacali na nas.
Danas je napadnut jedan mladić, Miloš Pavlović, jedan od najboljih studenata Medicinskog fakulteta. To je za svaku osudu. Moramo priznati da danas nije biti lako opozicija u Srbiji. Prosto, nije lako. Već deceniju i nešto oni uporno gube na izborima. Žao mi je. Međutim, posledica toga je da njih napuštaju njihovi članovi, simpatizeri, međusobno se svađaju, cepaju i dele u manje frakcije, doduše, njihov problem, i napuštaju ih i razočaravaju se njihovi članovi i porodice. To je rezultiralo da pre godinu i tri meseca otprilike izgube na prethodnim parlamentarnim izborima. Jedva su prešli cenzus.
Međutim, ono što zaista očekujem od svih tih lidera manjih opozicionih stranaka koje su na ta mesta u njihovim frakcijama postavili isključivo strani ambasadori i tajkunski moćnici jeste da podnesu odgovornost za svoja delovanja, kako političku, i da daju ostavke na svoje političke funkcije, ali i na državne.
Srpska napredna stranka zajedno sa svojim koalicionim partnerima je pokazala šta je to politička odgovornost i prvenstveno odgovornost prema građanima Republike Srbije. Mi smo svedoci da je nekolicina visokih funkcionera SNS dala neopozive ostavke na sve svoje funkcije, ali svedoci smo da je nekolicina i procesuirana. Tužilaštvo je zaista veoma brzo, prebrzo reagovalo, pa neka sada jednako tako brzo reaguje kada ovi nepomenici sa druge strane sale, koja je sada prazna, možete pokazati slobodno, vrše nasilje, kako u parlamentu tako i na ulicama Srbije.
Gledali su nasilje 1990-ih i 2000-ih, kako u parlamentu, tako i u državi, i sada bi to hteli opet. Meni je stvarno žao zbog toga jer su vuvuzelama ovde predstavljali cirkus, palili su, kidali su i zaista jedna ružna slika. Ne znam kako ih nije samih sramota od njihovih porodica i dece koja prate prenos Skupštine na malim ekranima.
Takođe, očekujemo odgovornost od njih prvenstveno zato što oni apliciraju i pretenduju na pozicije vlasti. Je li tako? Ako pretendujete na te pozicije, onda i preuzimate odgovornost za svoje postupke. Pa tako onda kažete – ja sam bacao dimne bombe, ja sam bacao suzavac, ja sam želeo da Jasmina doživi moždani udar, nisam želeo da se rodi mali Gavrilo, ja sam hteo da pogodim i povredim Miloša Pavlovića. Preuzimate odgovornost za svoje postupke. Ja se bojim da ta odgovornost i hrabrost će ovom prilikom izostati.
Naime, prvi dan prolećnog zasedanja je relativno normalno počeo, koliko normalno može biti uz njih, s obzirom na to da su stalno dobacivali, vređali, omalovažavali poslanike u parlamentu, i onog momenta kada je ušla Vlada Republike Srbije, dakle predstavnici izvršne vlasti u Republici Srbiji, čijih mesta oni žele da se domognu i dokopaju, kreće vandalizam. Dvojica njih su, doduše, sedela, posmatrala, ne znam da li su ih samo kontrolisali ili su prosto takvi, kako se u mom kraju kaže, dok oni rangom manje bitni, ali ne manje bitni kada je vandalizam u pitanju, su dejstvovali.
Međutim, i danas, umesto da se bavimo kvalitetnim predlozima, zakonima, sporazumima, imenovanjima, mi se isključivo bavimo ovim lošim prilikama iz našeg društva. Međutim, kada njih nije sramota da konstantno omalovažavaju, konstantno napadaju, konstantno lažu i izvrću činjenice, zašto bi mene i moje kolege bilo sramota da branimo ono što je najsvetije, a to je porodica, to su žrtve iz našeg okruženja i pre svega to je država.
Koliko je srpski narod veliki, po istoriji, po tradiciji, po sportskim, naučno-tehnološkim dostignućima, svi smo svedoci i svi to dobro znaju. Mi smo poznati i po inatu. Mi smo poznati po gordosti. Ali ono što je takođe činjenica, mi smo poznati da se na deceniju ili dve uvek izrodi izdajnik svoga naroda. Kada to kažem, ne mislim na državljane naše Republike Srbije koji imaju dvojno državljanstvo neke druge države, jer mogu biti različiti razlozi, ali isključivo govorim o onima koji zastupaju prvenstveno interese tih drugih država, a ne svoje sopstvene i postaju miljenici, plaćenici i sledbenici Aljbina Kurtija, pa urušavaju institucije Republike Srbije.
Žalostan je prizor iz parlamenta od prošle nedelje otišao u svet. Neki nam se smeju, a neki nas žale. A mi smo prethodnih godina zajedno sa građanima Republike Srbije gradili pristojnu i modernu Srbiju.
Žao mi je, jako mi je žao, onih koji su obmanuti. To su uglavnom mladi ljudi, nesrećni iz različitih razloga. Neki su prosto u to ubeđeni od strane svojih roditelja, koji su možda neostvareni ljudi, neki od strane svojih profesora, ali je najveći broj mladih ljudi koji želi da polaže ispite, koji želi da završi fakultete, želi da ide u srednju školu. Oni su jednostavno tu bili u Pionirskom parku i njima treba dati podršku, oni moraju da se vrate u svoje klupe.
Mada nije strašno, moram priznati, kada blokaderi šetaju i do Vršca i do Kragujevca, upoznaju se sa prirodom, šta je sporno, ali je i te kako sporno kada ne znaju razlog zašto to čine i ko ih je na to naveo. Bojim se da će uglavnom biti na gubitku, gubitku rokova, gubitku položaja u društvu, odnosno sa profesorima, ali i u gubitku odnosa sa autoritetom, koji je i te kako bitan u tom dobu i tokom samog obrazovanja.
Govoreći o dnevnom redu ja prosto ne mogu da kažem koji je od kog značajniji predlog ili zakon, ali definitivno da se izdvaja Zakon o obrazovanju, koji će i te kako pomoći, posebno porodicama kojima su sredstva najneophodnija. A sledeći po bitnosti izdvaja se zakon koji uređuje mogućnost kupovine stanova za mlađe od 35 godina. To podrazumeva i onog ko je student i onog ko nije, i onog ko je zanatlija, iako mi je lično žao zašto ne postoji više zanatlija, obzirom da je to jako unosan, cenjen i častan posao.
Međutim, dobar je broj onih mladih ljudi koji su oko 35 godina, pa čak je i navršili, koji su i dalje na budžetu svojih roditelja i neko im je treći kriv, pa zajedno sa ponavljačima se danas nalaze na ulicama naših gradova. Neki su, opet kažem, instruisani od strane profesora, ali su to pretežno ljudi u opozicionim strankama. Pojavljuju se među njima i lekari. Žao mi je što svoje profesije, koje su zaista svete, a odnose se na decu i njihovo obrazovanje i brigu o bolestima koriste u političke svrhe.
Onoliko koliko smo doprineli ovim zakonima, u budućnosti će se videti značaj, posebno za kategorije studenata i mladih ljudi, jer utiču na to da ostanu u svojoj zemlji, ostanu u svojim gradovima, osamostale se i pomažemo pri natalitetu, pri kupovini njihove prve nekretnine, njihovoj samostalnosti. Srpska napredna stranka je tome doprinela.
Naravno, bitan je i set sporazuma koji utiče prosto negde na rejting i odnos Srbije sa državama u regionu.
Završila bih svoje obraćanje rečima predsednika Republike Srbije, koji je u nekoliko navrata rekao sledeće: "Gospodo, nemojte dozvoliti da vam strah ukalja obraz". Ja ću se nadovezati samo na te reči predsednika Aleksandra Vučića, uz sledeće reči - I nemojte dozvoliti da se stidite sami sebe, nemojte dozvoliti da vas se stide vaši preci, niti vaši potomci, jer ne postoji novac niti pojedinac koji vas može naterati da izdate svoju zemlju, jer ukoliko postoji, onda je niste dostojni. Hvala vam.