Poštovana predsedavajuća, uvaženi ministri, poštovane kolege i koleginice narodne poslanice, poštovani građani Republike Srbije, danas želim da govorim o temi koja treba da prevazilazi dnevnu politiku, ideologiju i čak bi trebalo i neke stranačke razlike da podmiri, a to je tema koja se tiče života, nade i solidarnosti, ali i poverenja među ljudima. To je tema o transplantaciji.
Savremena medicina danas može više da uradi nego ranije. Kada smo mislili da je nezamislivo da neko ko boluje od teške bolesti, kada mu otkazuju određeni organi, može da nastavi život zahvaljujući tehnologijama kojima se može presaditi organ. Za mnoge pacijente transplantacija je jedina šansa za život, međutim uspeh transplantacionog sistema i programa ne zavisi samo od znanja lekara, kvaliteta bolnice ili razvoja medicine, on zavisi prvenstveno od poverenja građana, dobre organizacije sistema i jasnog zakonskog okvira.
U Srbiji se godinama suočavamo sa manjkom transplantacije, nedovoljnim brojem donora i na listama čekanja zbog toga se nalazi veliki broj pacijenata kojima je potreban bubreg, jetra, srca ili drugi organi, a iza svake brojke nalazi se čovek, nalazi se porodica, nečiji roditelj, dete, supružnik ili prijatelj. Zbog toga smatram da je veoma važno što se pred nama nalaze izmene i dopune Zakona o transplantaciji organa i tkiva koji uređuje ovaj sistem.
Posebnu pažnju javnosti privuklo je pitanje saglasnosti za doniranje organa. U prethodnim godinama su se vodile polemike oko toga da li Srbija treba da ima „opt-in“ ili „opt-out“ sistem. Odnosno, kod „opt-in“ sistema građanin mora za života aktivno da izjavi da želi da bude donor, a u „opt-out“ sistemima smatra se da je svako praktično pretpostavljeni, da ima pretpostavljenu saglasnost za doniranje.
Često se stvara utisak da je upravo izbor između ova dva sistema ključan za uspeh transplantacije, odnosno broja transplantiranih u jednoj državi, međutim mnogo je važnija odlična organizacija sistema, zatim postojanje transplantacionih koordinatora u bolnicama i, ono što je po meni najbitnije, kontinuirana edukacija i zdravstvenih radnika, ali i građana o tome koliko je to bitno uopšte za zdravlje ljudi, odnosno da se izgradi međusobno poverenje građana.
Ni jedan zakon sam po sebi ne može povećati broj transplantacija ukoliko ne postoji dobro organizovan sistem. Međutim, ono što je još bitnije je da mora postojati ravnoteža između prava građana da slobodno odlučuju o svom telu, što je apsolutno najbitniji deo priče, a isto tako da se unapredi transplantacioni program.
11/3 MT/MO
Posebno značajnim smatram da se uspostavlja sistem registra građana koji žele da daju, odnosno da budu donori organa i registar građana koji izričito žele da odbiju, odnosno ne žele da budu donori. Na taj način svaki građanin dobija mogućnost da jasno i nedvosmisleno izrazi svoju volju koja treba da se poštuje.
Isto tako, postoje opisane procedure oko naknadnog dobijanja saglasnosti ako ona ne postoji za života od strane porodice, od strane staratelja i uz uključenje, u nekim slučajevima, i etičke komisije, koja je vrlo bitna da bi se procenila etičnost tog postupka.
Ono što je bitno da se time povećava pravna sigurnost, smanjuju se nedoumice i olakšava se rad zdravstvenim radnicima i ustanovama u najtežim trenucima kada se mora delovati u trci sa vremenom.
Važno je naglasiti da je dopuna zakonskog rešenja usledila nakon odluke Ustavnog suda koji je pokazao potrebu preciznijeg definisanja pojedinih odredaba zakona. Novi tekst nastoji da jasnije definiše prava građana, postupke evidentiranja volje i uloge porodice. Ali, to je tek prvi korak.
12/1 MZ/LjL 11.50 – 12.00
Ono što je bitno – šta ćemo učiniti nakon usvajanja zakona, naročito na edukaciji građana? Jer, vrlo je bitna profesionalna javnost, zdravstvena, kao i pravosudna, da se proceni da li je zakon dobar, kako treba da se organizuje sistem, itd. Međutim, ono što je mnogo bitnije, treba da se radi sa građanima, da oni steknu praktično i saznanja, da budu sigurni, da svoje nedoumice raščiste, da bi taj sistem funkcionisao.
Sa jedne strane nalaze se ljudi koji čekaju transplantaciju, ne mali broj, ili imaju člana porodice kome ona može spasiti život, a sa druge strane nalaze se građani koji imaju pitanja, nedoumice, strahove, kojima treba jasna i pouzdana informacija.
Zato smatram da je dobro što ovaj model omogućava i jednom i drugom delu građana da za života samostalno odluče o tome i jasno izraze svoju želju da li žele da budu donor ili ne žele. Obe odluke zaslužuju jednako poštovanje.
Suština ovog zakona nije u tome da nekog u nešto ubedimo. Ako radimo sa građanima, ako ih edukujemo, verovatno će neki i sami doći do zaključka da je vrlo poželjno da se za života odluče da li će biti donori ili ne, ali treba svakom pojedincu omogućiti pravo izbora i sigurnost da će njegova odluka biti poštovana. Možda je to najvažnija poruka koju treba da pošaljemo građanima nakon usvajanja ovih dopuna zakona.
Opet naglašavam, ne treba da zaboravimo da produženjem životnog veka, napretku transplantacione tehnologije svako od nas može jednog dana da bude donor a drugog dana može da bude u situaciji da mu je potreban organ. Granica između te dve situacije često je mnogo tanja nego što svi mislimo i zato je važno da gradimo sistem zasnovan na poverenju, na transparentnosti, etičnosti i poštovanju ljudskog dostojanstva.
Kao lekar sa iskustvom, znam koliko je važno da porodice u najtežim trenucima dobiju jasne informacije i podršku i poštovanje, jer to nije samo medicinski postupak, to je dubok ljudski čin. U tom trenutku jedna porodica, uprkos sopstvenom gubitku, može da omogući drugoj porodici novu nadu i spasiti više života. Zato transplantaciju ne smemo posmatrati samo kao administrativnu proceduru i zakonske odredbe, moramo je posmatrati kao pitanje humanosti, pitanje solidarnosti, odgovornosti prema zajednici.
Ministarstvo treba da jača mrežu bolničkih transplantacionih sistema, koordinatore da edukuje, da unapređuje organizaciju po uzoru na evropske standarde i saradnju sa međunarodnim transplantacionim mrežama, uz obučavanje stručnih timova.
Potrebno je, ponovo naglašavam, kampanja informisanja građana, koja će objasniti šta znači donorstvo organa, kako funkcioniše sistem i na koji način građani mogu izraziti tu svoju želju. Samo kroz informisanost, transparentnost i poštovanje autonomije svakog pojedinca možemo dodatno ojačati poverenje građana.
Poslanička grupa Saveza vojvođanskih Mađara će podržati ove dopune zakona, jer smo uvereni da samo kombinacijom kvalitetnog zakona, dobre organizacije zdravstvenog sistema i kontinuirane edukacije možemo postići ono što svi želimo, više transplantacija, kraće liste čekanja, više spašenih života, ali i pravnu sigurnost svakog pojedinca u smislu ispoštovanja sopstvene volje. Na kraju, to nije samo pitanje medicine i zakona, to je pitanje života.
Hvala vam i želim svima dobro zdravlje.