Hvala.
Slušajući danas ministra pravde rekla bih da mi kao da nismo bili u istoj sali u januaru mesecu kada smo raspravljali o ovim zakonima o kojima i danas raspravljamo, istih pet zakona, jer je ministar tada rekao da se zakoni menjaju zbog efikasnosti, nezavisnosti sudstva, pravosuđa i samostalnosti javnog tužilaštva.
Onda danas vraćamo te zakone na onu nultu tačku, dakle vraćamo na fabrička podešavanja i on opet kaže da je sada to isto u pitanju, efikasnost, nezavisnost, samostalnost i da je sve to u interesu građana. Ja mislim da nije u interesu građana, da se igramo sa njihovim životima. Mogu da kažem kada je u pitanju pravosuđe da se radi o životima nekih ljudi jer sudovi odlučuju o njima, bitnim i važnim predmetima iz njihove nadležnosti.
Ja bih prvo pitanja ministra pravde – kada je poslednji put bio u Trećem osnovnom sudu i da li je video da prokišnjava krov, da se u hodnicima i u delu suda gde stranke čekaju da ih prozovu da uđu na suđenja nalaze neke kofice, da lije voda, da je nebezbedno potpuno za boravak u toj zgradi, a znamo da je doneto bilo rešenje neko da se formiraju novi objekti, novi sudovi, nova tužilaštva? Šta se desilo sa tim, a tada smo imali argumentaciju da se sve to formira zato što će da se izgradi EKSPO, zato što će da bude mnogo više postupaka i sve je uvek u interesu građana. Ne znam šta se sada desilo sa tim. Kada ćemo da dobijemo te nove zgrade, kada ćemo da dobijemo nove sudije, nove tužioce? Kada će nešto da se uradi u interesu građana?
Ono što je takođe zanimljivo jeste odredba koja se tiče mandata predsednika sudova. Prošli put je ministar rekao da je neophodno da jedan isti predsednik ima mogućnost da bude dva pita izabran zato što dobro upravlja određenim sudom. Sada tu odredbu menjamo, pa kaže –nema više tu mogućnost jer nešto se pokvarilo, izgleda, u pravosuđu, nešto taj predsednik suda ne radi kako treba. Šta se to desilo kada smo dobili informaciju da je postavljano više od sto novih sudova? Trebalo bi da nam je pravosuđe efikasnije, pa samim tim to su zasluge i predsednika sudova.
Ja postavljam pitanje ministru – šta se to sada dešava da se mi sve vraćamo unazad, unazad, kada to što je bilo ranije nije valjalo i to nije valjalo zbog interesa građana? Čiji je sada ovo interes?
Kada je u pitanju međunarodna saradnja Vrhovnog javnog tužilaštva, tada je bio argument da to nije bilo dobro rešenje zato što je to previše neke moći, neke snage. Ne može Vrhovno javno tužilaštvo samo da odlučuje. Mora da se pita Ministarstvo pravde. Sada vidimo da se tu opet nešto promenilo. Da li sada mora da se pita Ministarstvo pravde, da li je to previše moći za Vrhovno javno tužilaštvo – to isto ne znamo. Dakle, potpuno je nejasno. Mnogo je pitanja za ministra pravde, a posebno takođe je pitanje – šta se dešava sa razumnim rokovima, sa naknadama, kako to sada procenjujemo kada je u pitanju efikasnost rada sudova, a i tužilaštava?
24/3 AL/MP
Što se tiče Tužilaštva za visokotehnološki kriminal, znamo da je tada bila odluka da to bude odeljenje, da će o tome da odlučuje glavni javni tužilac Višeg javnog tužilaštva u Beogradu. Sada se i ta odluka promenila. Ne znam da li ministar može da nam objasni šta je to toliko bilo dobro kada je na početku današnjeg svog izlaganja rekao da smo dobili pohvalu, odnosno da je on dobio pohvalu od Venecijanske komisije. Zašto smo onda menjali ove sve propise, ponovo vraćali ako smo dobili pohvale. Sada nisam razumela za šta smo tačno dobili pohvale.
Sledeće o čemu bih ja govorila jeste ovaj zakon koji se tiče presađivanja ljudskih organa na koji smo čekali pa više od pet godine. Evo, šesta godina je sada. Ministar zdravlja, koji trenutno nije tu, rekao je da to nije političko pitanje. Malopre smo čuli da treba da pričamo da je to političko pitanje, mislim, kada pričamo o zakonima, pa ne znam da li treba da pričamo iz političkog ugla, iz pravnog ugla. Ali ja mogu da pričam i iz pravnog ugla sa osvrtom na politički kontekst.
Šta se dešava u ovom zakonu? Prvo je pitanje za ministra zdravlja, zašto smo čekali šest godina; zašto ovaj zakon nije potpuno usaglašen sa onim što nam je rekao Ustavni sud. Dakle, nije tačno da je Ustavni sud rekao da je pristanak ljudi da nije u skladu sa Ustavom, dakle, da je pretpostavljena saglasnost protiv Ustava.
25/1 MZ/CG 16.10–16.20
Znači, to nigde ne piše u odluci Ustavnog suda. Bukvalno ne možete da pronađete ni jednu jedinu rečenicu. To bi bilo dobro rešenje jer bismo dobili mnogo, mnogo više donora.
Šta nam kaže Ustavni sud? On kaže da nije jasno šta se misli u ovom zakonu kada je u pitanju pretpostavljena saglasnost, kakvu ulogu imaju članovi porodice. To je trebalo razrešiti, a ne ukinuti mogućnost da se tumači pretpostavljena saglasnost u korist građana i građanki koji već godinama čekaju da dobiju organ.
Takođe, u ovom zakonu koji sadrži brojne neke nepravilnosti i nelogičnosti mi takođe pronalazimo neku formulaciju, ja ću je pročitati, kaže da ste vi, u stvari, podelili ovde u ovom zakonu članove porodice umrlog prema nekom redosledu prvenstva, pa je ovde stavljeno – punoletno dete ima prvenstvo, supružnik ima prvenstvo, vanbračni partner, roditelj itd. Ne znam gde ste našli uopšte mogućnost da vi ovde odlučujete koji član porodice ima neko prvenstvo da odlučuje o tome ukoliko se umrlo lice nije izjasnilo da li želi da donira svoje organe ili ne. Zašto ste ovo uradili, zašto ste ovako restriktivno usvojili, odnosno predložili ovu normu?
Sledeća stvar koja je jako bitna u ovom propisu jeste – rekli ste da lice kome je delimično oduzeta ili potpuno oduzeta poslovna sposobnost nema pravo da daje svoj pristanak i da daje svoju saglasnost. Ovde ste izjednačili lica kojima je delimično i potpuno oduzeta poslovna sposobnost. To nikako niste smeli da uradite jer sud donosi odluku kod lica kojima je delimično oduzeta poslovna sposobnost za koje pravne poslove se pravna sposobnost oduzima. To ne znači da ta lica ne mogu da daju saglasnost i ne mogu da daju izjavu kada je u pitanju doniranje organa.
Takođe propust u ovom zakonu se nalazi u tome gde ja mogu da dam izjavu da li želim da doniram svoje organe ili ne. Vi ste ovde u ovom zakonu samo omogućili da to bude izabrani lekar i Uprava za biomedicinu. Moje pitanje je – zašto niste omogućili da to bude bilo koji lekar, da to bude preko eUprave, da se može dati izjava i kod javnog beležnika, naravno, na jednom propisanom obrascu? Dakle, i ovde ste opet gledali na sve moguće načine da uskratite mogućnost da se u što širem obimu može dati ova saglasnost.
Posebno bih rekla da je veliki problem u nadležnosti etičkog odbora kada su u pitanju živi davaoci, a posebno kada je u pitanju preminuli, zašto bi se etičkom odboru zdravstvene ustanove davala mogućnost da se izjašnjava da li je saglasnost u skladu sa zakonom ili nije, a znamo ukoliko etički odbor bude poslednja instanca, to znači da neko nema mogućnost ni pravo da se obrati drugim organima. Ako bi se obratio upravnom sudu, takođe znamo koliko dugo čekamo na odluke upravnog suda, pa ja bih rekla da mi čekamo negde i po pet, šest godina, kada postane potpuno besmisleno u ovakvim situacijama da dobijemo neki sudski epilog.
Niste ovde predvideli ni jedno, jedino rešenje koje je u interesu građana, s obzirom na to da smo na ovaj zakon čekali skoro šest godina i opet postoji mogućnost da se ovaj zakon vrati iz Ustavnog suda i da se opet čeka na neku doradu.
Posebno bi se osvrnula na mogućnost stranaca da budu upisani u registru Republike Srbije. Ni to nije predviđeno. I to je manjkavost ovog zakona, iako npr. naši građani, državljani Republike Srbije mogu da budu upisani u registar donora npr. u Kanadi. Takođe, ovde smo isključili brojne mogućnosti, kao što su živi donori, kao što su drugi srodnici, bliska lica. Vi pričate kako će ovaj zakon da nam donese mogućnost da što veći broj ljudi može da donira, da što veći broj ljudi može da dobije donirane organe, da se izvrši transplatacija. Ovde toliko ima manjkavosti, da sam ja
25/2 MZ/CG
sigurna da opet nećemo uspeti da zaštitimo svoje građane. Za to ste krivi samo vi, a mi ćemo se boriti protiv ovako lošeg zakona. Hvala.