Zahavljujem, poštovana predsednice, cenjeni ministri, uvažene kolege narodni poslanici, ima nekih odluka u životu jedne države o čemu se govori godinama, čak i onda kada su odavno okončane, ne zato što ljudi vole da se vraćaju u prošlost, već zato što katastrofalne posledice tih odluka se osećaju dugo.
13/3 VS/CG
Jedna od takvih tema je reforma pravosuđa, sprovedena između 2008. i 2012. godine. Sećamo se svi jako dobro kako je sve počelo. Govorilo se da ćemo dobiti efikasnije sudove, da će građani brže dolaziti do pravde, da će pravosuđe postati nezavisnije i jače, ali se najviše govorio o EU, i tzv. evropskom putu Srbije.
14/1 JD/MO 13.15 –13.25
Rečeno nam je da je to nezaobilazan deo evropskog puta, da se to zahteva i očekuje od nas ukoliko želimo da otpočnemo proces pridruživanja.
Rečeno nam je da svoje pravosuđe treba da uskladimo sa evropskim pravosudnim standardima koji istini za volju niti su ikada postojali, niti danas postoje. Članice osnivači imaju pravosudni sistem kakvi su ga sami napravili, a kandidatima i novim članicama se nameće pravosudni sistem u skladu sa direktivama Evropske komisije.
Ta nazovi reforma, a u stvari tragedija srpskog pravosuđa je sprovedena pod nadzorom Evropske unije koja je u potpunosti podržavala i hvalila taj proces. Svi zakonski predlozi su bili podržani i pohvaljeni od strane Venecijanske komisije, a onda smo počeli da ubiramo plodove te reforme. Podsetimo se, na čemu se zasnivala reforma. Na pravljenju spiskova poslušnih i lojalnih kadrova, na osnovu kojih je nekoliko stotina ljudi na pravdi Boga izgubilo svoje sudijske i tužilačke funkcije. Među njima je bio ne mali broj, časnih ljudi koji su iza sebe imali decenije uspešnog rada.
Istovremeno je razbijena i mreža sudova. U brojnim opštinama su bez ikakvog osnova i razloga ugašeni sudovi, naravno sve u skladu sa evropskim pravosudnim standardima. Taman, kada je pravosuđe počelo da se oporavlja od te reforme, otpočeli su pristupni pregovori o navodnom članstvu Srbije u EU i ispunjavanju uslova iz Klastera 23. Počeli su pritisci, zahtevi o ustavnim amandmanima, opet naravno od strane Evropske komisije i na osnovu preporuka koga druga do Venecijanske komisije.
Tada smo vas u ovoj sali upozoravali na probleme nastale katastrofalnom reformom, ne treba rešavati pod pritiskom Brisela i naprečac. Govorili smo da treba zastati, da ono što od nas traži Brisel ne prihvatamo zdravo za gotovo, jer neće doneti ništa dobro našem pravosuđu. Govorili smo da se previše naglašava zaštita od navodnog političkog pritiska i uticaja, a premalo pitanje odgovornosti. Objašnjavali smo da sudska vlast mora biti istinski nezavisna, ali da ne sme postati potpuno zatvoren korporativni sistem koji može dovesti do stvaranja države u državi. Nadasve smo objašnjavali da oblik legitimiteta koji se stiče izborom sudija u ovom parlamentu nije sam po sebi nedemokratski.
Da smo bili u pravu govori činjenica da smo u prethodnih godinu i po dana imali ne mali broj sudija i tužilaca koji su se otvoreno upustili u politički aktivizam koji im je zabranjen i time su ozbiljno doveli u sumnju pretpostavku nepristrasnosti, naročito u političkim predmetima u kojima postupaju.
Jedan deo poslanika vladajuće koalicije tokom usvajanja Predloga izmena i dopuna pravosudnih zakona koje je predložio kolega Mrdić shvatio je, priznao i pohvalio tu našu dobru nameru i upozoravanje na moguće posledice. Upravo tu dolazimo do pitanja koje se ne može i ne sme zaobići, ko je oblikovao pravosudni model koji je Srbiji preporučen? Ko je određivao šta je su, a šta nisu preporučeni evropski standardi? Kakvu ulogu u svemu tome ima Venecijanska komisija i ko je u stvari ta Venecijanska komisija?
Postoje ljudi koji tvrde kako je reč o vrhunskom autoritetu za pitanje ustavnom i međunarodnog prava, o instituciji čije preporuke predstavljaju gotovo zlatni standard, kako oni to vole da kažu, savremene demokratije. Ne želim da sporim kako u njenom redu učestvuje i jedan broj uglednih stručnjaka iz oblasti ustavnog i međunarodnog prava, ali imam i pravo da postavim nekoliko pitanja, posebno u situaciji kada živimo u državi u kojoj su mišljenja, preporuka i podrška Venecijanske komisije reformi iz pravosuđa sprovedenoj 2008. godine nanele nemerljivu štetu.
14/2 JD/MO
Čak, kada bih na ovo i zažmurio, postoji pitanje pred kojim ne mogu i ne smem, ali i ne želim da zatvorim oči, a koje je za nas građane Srbije izuzetno ozbiljna i bolna tema. Pitanje punopravnog članstva tzv. Kosova u toj Venecijanskoj komisiji. Neću posvetiti mnogo pažnje bolu koji ta sramna činjenica izaziva kod nas i neću govoriti o emocijama koje kao i svaki građanin Srbije oseti, emocije su ovde suvišne.
Govoriću o ozbiljnosti i značaju tog pitanja i strogo se držati činjenica, a činjenice govore da tzv. Kosovo predstavlja teritoriju koja je vojnom agresijom zemalja NATO pakta otrgnuta iz ustavno-pravnog sistema Republike Srbije. Znači, protivpravno i nasilno.
Potom je pod okriljem zapada, pre svega zemalja EU, jednostrano proglasila nezavisnost, opet protivustavno države čiji je sastavni i neodvojivi deo, ali i normama međunarodnog prava.
Samoproklamovanu nezavisnost ne samo da ne priznaje, nego u potpunosti usporava većina međunarodno priznatih država sveta i takva protivpravna politička tvorevina koja je nasilno stvorena pod okriljem NATO alijanse nije, niti će ikada biti članica UN.
Pored svega toga, tzv. Kosovo je na našu žalost, a sramotu Venecijanske komisije, njen punopravni član. O čemu sam malopre govorio, o navodnom postojanju, nazovi, vrhunskog autoriteta za ustavna pitanja i međunarodno pravo, bilo bi smešno da nije žalosno.
Hajde da se i dalje držimo činjenica, pa da pogledamo sastav punopravnih članica. To su brojne evropske države, zatim SAD, Izrael, Brazil, Meksiko, Južna Koreja i mnoge druge države.
Istina, razlikuju se po veličini, snazi, društvenom bogatstvu, istoriji i političkim sistemima, ali ono što je bitno, svi imaju jednu zajedničku osobinu – međunarodno su priznate države i članice su Ujedinjenih nacija, sve izuzev takozvanog Kosova ne postoji ni jedan drugi punopravni član Venecijanske komisije koji nije međunarodno priznata država, ujedno i članica Ujedinjenih nacija, ni jedan izuzev takozvanog Kosova.
Postoje neke teritorije i međunarodno ne priznate države, ali one nisu u statusu punopravnog članstva. Logično.
Ne radi se ovde samo o članstvu takozvanog Kosova, radi se o pitanju da li se ista pravila primenjuju na sve ili postoje izuzeci koji se opravdavaju političkom potrebom i političkim pritiscima Briselske birokratije. Ovde se radi, pre svega o međusobnom poverenju, a iz poverenja izlazi autoritet.
Venecijanska komisija odlukom da terorističku tvorevinu na čijoj teritoriji se decenijama otvoreno vrši neviđeni progon srpskog stanovništva, primi u svoje punopravno članstvo izgubila poverenje građana Srbije, a samim tim i sav svoj autoritet.
Zbog toga čvrsto stojimo na stanovištu da Srbija mora samostalno da odlučuje o svim svojim najvažnijim državnim pitanjima kao suverena, samostalna i nezavisna država.
Prethodnih desetak godina kolega Komlenski i ja smo kao narodni poslanici, a naš lider Aleksandar Vulin kao član republičke Vlade često podnosili predloge zakona i pokretali brojne inicijative u ovom Parlamentu.
Od predloga vraćanje obaveznog služenja vojnog roka, inicijative da država preuzme pripremu i izdavanje udžbenika za predmete od nacionalnog značaja, preko Predloga Zakona o obaveznom Registru agenata stranog uticaja, inicijative da se državljanstvo Republike Srbije može dobiti po osnovu pripadnosti srpskom narodu,
14/3 JD/MO
do Predloga rezolucije o osudi genocida ustaškoj NDH i zločinima nad srpskom narodu na prostoru KiM koji su se uglavnom kosili sa interesima Evropske unije ali su uvek i u potpunosti bili u skladu sa našim državnim i nacionalnim interesima.
Sada bih hteo vas, gospođo i gospodo ministri kao predstavnike Vlade Republike Srbije zbog aktuelnog pitanja da zamolim da ozbiljno uzmete u razmatranje predlog koji je Aleksandar Vulin pre više godina izneo u javnost, a odnosi se na uvođenje internet ličnih karata u Srbiji.
Cilj ovog predloga jeste da se ukine anonimnost na društvenim mrežama i maloletnicima ograniči pristup štetnim sadržajima na internetu. Krajnje je vreme da se država ozbiljno pozabavi sa tim pitanjem. Poslušajte nas. Nemojte da čekamo da se to dešava u drugim zemljama, kao da nam se to ne tiče. Ukinimo anonimnost na društvenim mrežama, pa svako ko drugog vređa, zlostavlja ili mu preti neka odgovara zbog toga, što u najvećem broju slučajeva trenutno nije moguće, upravo zbog omogućene anonimnosti.
Verujem da ćete se složiti sa mnom da država ima obavezu da zaštiti decu od brojnih odvratnih i bolesnih sadržaja na internetu. Istraživanjem koje je pre dve godine rađeno otkriveno je preko 1.700 sajtova koji plasiraju sadržaj seksualnog zlostavljanja dece i to samo na teritoriji država Evropske unije.
Naša je obaveza da ih zaštitimo, jer ukoliko ih ne budemo štitili u dovoljnoj meri oni će lako postati žrtve lažnih ološa i bolesnika, a nije nam potrebno mnogo da to uradimo.
15/1 GD/LjL 13.25 – 13.35
Nemojte mi reći da Australija i Velika Britanija više vole svoju decu nego mi svoju. Oni to rade. Nemojte, molim vas, samo da i za to čekamo instrukcije i saglasnost Evropske i Venecijanske komisije, jer po istraživanju "Surfsharka", koji je jedan od najpoznatijih evropskih i svetskih VPN provajdera i kompanija za digitalnu bezbednost i koji je opšte priznat kao provajder najvišeg svetskog ranga, objavljenom pre nešto više od godinu i po dana, među 20 država sveta koje su najgore po pitanju bezbednosti dece na internetu, čak 15 je iz Evrope i uglavnom se radi o zemljama članicama EU. Na našu sreću, Srbija nije među njima. Ali, nismo ni među 20 koje su najbolje u toj zaštiti dece, a mogli bismo da budemo, ukoliko se potrudimo. Zato vas molim, razmislite još jednom.
Razmislite o tome da nas poslušate i pokrenete ovo pitanje pred Vladom, ne zato što smo mi najpametniji, ali možda zato što smo najuporniji i najglasniji. Hvala.