U članu 12. slično je onome što sam malopre govorila i u članu 10.
Dakle, ako ministarka stoji pri tome da je ovo zasnivanje radnog odnosa, onda na neki način mora da se procenjuje i nega koju dete ili osoba sa invaliditetom dobija. Lekarska komora procenjuje samo da li je nega potrebna, ali ne i kvalitet nege. Da li je ovde roditelj negovatelj uposlenik Ministarstva ili deteta?
U svakom slučaju, moraju onda na neki način, kada već u ovom radnom odnosu očigledno ne štitite prava roditelja negovatelja, da se zaštite prava deteta. Dakle, dete mora da ima pravo da pokrene postupak za prestanak ili preispitivanje prava na status roditelja negovatelja i negovatelja i prava koja iz tog statusa proizilaze mogu pokrenuti roditelj negovatelj i negovatelj, dete ili osoba sa invaliditetom kojoj se pruža pomoć i nega, kao i nadležni Centar za socijalni rad po službenoj dužnosti.
Dakle, dete i osoba sa invaliditetom su neposredno pogođeni odlukom o tome ko im pruža negu i moraju da se pitaju, to jest moraju da imaju pravo da se pitaju i da zatraže preispitivanje ili prestanak statusa.
Dakle, ja mislim da je najbitnije da nam, na kraju, da bismo mogli da znamo zašto su odbijeni naši amandmani, a svi amandmani su odbijeni, da razumemo da li roditelj negovatelj u sklapanju radnog odnosa sklapa radni odnos sa Ministarstvom, onda je uposlenik Ministarstva, jer Ministarstvo, tj. država ne može da pruži bolju negu detetu ili osobi sa invaliditetom ili sklapa radni odnos sa detetom ili osobom sa invaliditetom kojem pruža negu.
Ukoliko je ovo ekvivalentu radog odnosa, kako će se štititi prava osobe koja pruža negu, koji je pravni lek da se žali na ugovor koji potpisuje sa Ministarstvom ukoliko ministarstvo ne ostvaruje to, na šta imaju pravo svi građani Republike Srbije i na kraju, šta se dešava sa onim ljudima kojim ste vi počeli izlaganje zašto je ovaj zakon bitan, koji nakon 65. godine pružaju negu jer njihov radni odnos prestaje?. Ako se radni odnos zasniva na nezi, na osnovu čega nakon 65. godine ta nega manje vredi?