Dame i gospodo narodni poslanici, dužan sam da dam jednu ispravku - ovde je jedan govornik pre mene rekao da je plata narodnih poslanika 20.000, da je u prošlom sazivu bila 5.000. Tačno je da je u prošlom sazivu bila oko 5.300, ali je takođe tačno da je u ovom sazivu 10.500 i da narodni poslanici primaju razliku do 10.500, osim onih koji su na stalnom radu, oni imaju 10.500.
Koliku platu ima moj prethodnik - on možda dobija neki dodatak za uspešnu odbranu Kosova, možda nešto na vojvodske činove, itd. To ne mogu znati. Ovde mogu da se složim i sa opozicijom, da je problem Kosova nasleđen. Taj problem dugo traje i neko je ovde naveo primer da je 1921. godine, čini mi se, Šiptara bilo 150.000.
Znači, problem datira i pre ove vlasti, i pre vlasti crveno-crne koalicije. Osnovna dva uzroka, zbog kojih je stanje na Kosovu takvo, je što Albanci nisu voleli ovo (pokazuje prezervativ), a što su imali ovo (pokazuje novac), a mi Srbi smo voleli i jedno i drugo. Hteli mi priznati ili ne, mi moramo da vodimo javnu politiku - deo Kosova mi smo prodali. Najviše posledica snose oni koji danas žive na Kosovu i koji su verovali u politiku crveno-crne koalicije.
Nije moralno da danas oni govore o Kosovu. Oni su treći razlog zašto je stanje na Kosovu ovakvo i zašto je to dovelo do Ustavnog okvira, kakav jeste. Oni su to gorko seme posejali i sada plodove mi zajednički delimo, te gorke plodove zajednički delimo, a najviše su gorki onima koji žive na Kosovu.
Kakvu su oni politiku vodili - vodili su politiku koja nije vođena u korist nacije. Nacija je korišćena u svrhu njihove politike, a ne obrnuto. Umesto da vode politiku za dobrobit nacije, oni su vodili takvu politiku da steknu unutrašnje poene i da ponovo osvoje vlast, dva-tri puta uzastopno. Stanovništvo Kosova, posebno Srbi sa Kosova, služili su im samo da mogu da navuku one glasove, da bi pobedili još koji put na izborima.
Ta vlast je napravila nekoliko grešaka - prva greška je ukidanje autonomije. Ukinuli su im autonomiju, sada gotovo da imaju državu. Druga njihova velika greška je odbijanje Sporazuma iz Rambujea. Gospođa Andrić je ovde, mi smo bili 23. marta ovde u Skupštini, dobili smo Sporazum iz Rambujea, i da se odmah razumemo, taj sporazum nije bio dobar. Ali, posle njega je došao još gori.
Sada bih insistirao da u zaključke ove skupštine uđe jedan stav, koji glasi: "Savezna Republika Jugoslavija ima ovlašćenja na Kosovu u sledećim oblastima: teritorijalni integritet, održavanje zajedničkog tržišta, carinska politika, odbrana, spoljna politika, carinske usluge, savezni propisi".
Insistiram da se ovaj stav unese u zaključke Skupštine.
Dalje, šta bismo mi dali da možemo u tom ustavnom okviru da imamo da piše da granice isključivo kontroliše Vojska Jugoslavije, u pojasu od 5 km? Šta bi dali da imamo pravo da imamo svoju policiju dole, šta bi dali da građanin Kosova ima pravo da bira sud koji mu sudi, da li kosovski, da li republički, da li savezni?
Šta bi mi dali da je Kosovo vezano za Republiku Srbiju i da u onom ustavnom okviru piše da oni daju 20 poslanika ovde, u Skupštinu Srbije, i da daju jednog republičkog ministra? Šta bi dali da naša policija ima ovlašćenja i da ima pravo potrebe 24 sata na Kosovu? Šta bi mi sve dali za to? Taj sporazum smo mi imali 23. marta, ovde na stolu. Taj sporazum je odbila crveno-crna koalicija.
Rekli smo da se ne uzdate u Ruse (gospođa Andrić je tu), da iz kineskih pušaka pucaju na našu vojsku i policiju.
Rekli smo vam takođe da se ne pozivate na reči cara Lazara "Ne ravnam se prema sili koja je ispred mene već prema svetinji koju branim". Car Lazar Kosovo nije odbranio, glavu je izgubio. A, tadašnji car Lazar neće doći na Kosovo, a Marko, Marko će sigurno zakasniti. To smo vam rekli.
Takođe smo vam rekli da ćete posle ovog sporazuma, koji smo mi ocenili kao loš, dobiti još gori. Rekli smo vam da ne ratujete, da sipate dizel u traktore a ne u tenkove, da idemo u setvu a ne u rat. Posle rata dobili smo ultimatum.
Imali smo sporazum gde je doslovce pisalo sve, njihova ovlašćenja, naša. Posle toga smo dobili ovo (pokazuje dokument) - ultimatum. Istine radi, jedna poslanička grupa iz crveno-crne koalicije je odbila ovaj ultimatum. Odbili smo ga i mi. Bili smo uzdržani. Smatrali smo da smo imali sporazum, a da ovo nije sporazum nego ultimatum, kapitulacija i da mi to ne želimo da potpišemo.
Istina, odbila je jedna poslanička grupa, ali su ovde rekli na toj čuvenoj ratnoj sednici 3. juna - nema veze, izgubićemo, neka izgubimo i Niš, to ćemo smatrati privremenom okupacijom, kao Krajinu. Zato oni ne treba ništa da brane.
Njihova politika jeftinog kafanskog patriotizma nas je i dovela dovde. Neko je rekao da je takav patriotizam utočište za političke bitange, i nije pogrešio. Ta politika nas je dovela dokle nas je dovela. Izgubili smo Krajinu, gotovo da smo izgubili Kosovo. Oni nemaju moralno pravo da pričaju danas kako ćemo povratiti integritet na Kosovu.
Molim vas, predsedniče, umirite ove ovde.
Mi danas razgovaramo kakav ustavni okvir treba da bude. Onda smo ga imali, to smo ispustili. Zašto smo to ispustili? Zato što vi niste slušali glas razuma. Kockali ste se i izgubili. Vama treba suditi za veleizdaju. Naši protivnici su dobili sve. Mi izgubili sve. Koje ste vi patriote?
Spominjali ste Vojvodinu. Nemojte vi Vojvodinu da branite. Sve što ste vi branili, vi ste sahranili. Vi, vojvode i haračlije. Vi nemate pravo više nikoga da branite. Vi ste rekli na toj sednici 23. marta "Neka dođu te NATO snage. Mi ćemo ih čekati dole, mi vojvode. Slaćemo im vize kroz cev. Neka dođu bez vize, slaćemo im vize kroz cev. Kada im jednom pošaljemo, važiće neograničeno".
Ko vam brani? Idite, ratujte. Šta hoćete? Da mobilišete druge? Hvala.