Poštovani gospodine predsedavajući, gospođo ministarka, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, imao sam malo problema na početku današnje rasprave da shvatim u kakvoj su korelaciji robne rezerve i Zakon o zabrani hemijskog oružja. Onda sam se setio da smo prekjuče obeležili dan kada je potpisano primirje u jednom od najstrašnijih ratova u istoriji čovečanstva, dan kada je okončan Prvi svetski rat, koji će ostati upamćen baš po masovnom korišćenju hemijskog oružja, po milionskim žrtvama koje je to hemijsko oružje prouzrokovalo.
Međutim, mi Srbi taj Prvi svetski rat pamtimo pre svega, po herojstvu Srpskih pukova, koji su se pre toga ovenčali slavom i u Prvom i u Drugom Balkanskom ratu.
Nažalost, tokom devedesetih godina oni koji su vladali ovom zemljom obesmislili su to herojstvo, te muke, krv i znoj, znanih i neznanih heroja. Onda sam video da je za obeležavanje godišnjice početka Prvog svetskog rata u budžetu za sledeću godinu predviđeno 700 miliona dinara, a da je za nabavku za robne rezerve predviđeno milijardu i 879 miliona 728 hiljada dinara. I eto veze između ta dva zakona.
Mislim da ne shvatam šta će Tomislav Nikolić na grobu Milunke Savić, osim da joj kaže – izvini što sam vodio politiku koja je tvoje herojstvo obesmislila, ali ne treba zato da potroši 700 miliona dinara. Tih 700 miliona dinara odmah neka prebaci u fond za robne rezerve i onda će taj budžet imati smisla, u protivnom, ne znam kakav će odgovor dati kada iz dubina Jonskoga mora kada stanu galije carske, pitaju heroje i sa Bregalnice, Kolubare, Cera i Mačkovog kamena. Čuje li se srpska truba sa Kosova polja? Mislim da nema odgovora na to pitanje i da ne treba 700 miliona dinara da bi nam dao odgovor na to pitanje.
Svaki put kada na dnevni red dođe zakon o robnim rezervama, padne Vlada. To nije razlog zašto je ovaj zakon na snazi od 1992. godine.
Mi smo prošle godine, kao što su neki moji prethodnici kazali, imali jednu elementarnu nepogodu koja je pogodila Srbiju, to je bila suša. Kako u Srbiji jedno zlo nikada ne dolazi samo, dobili smo i ovu vladu, najgoru od dolaska južnih Slovena na Balkansko poluostrvo, da bi katastrofa bila kompletna.
Danas je lako reći da niko nije hteo da uredi oblast robnih rezervi, to je najlakše reći SNS jer vi od DS niste preuzeli državu uništenu pogrešnom politikom, razorenu, opljačkanu, sa sankcijama, vizama, devastiranu, izopštenu iz sveta i međunarodnih organizacija, sa nerešenim ubistvima i zatvorima prepunih političkih protivnika koji su se zalagali, bili su u zatvoru samo zato što su se zalagali za ideju EU.
Danas kada smo vam otvorili i evropska vrata i evropske vidike i evropske oči, danas kada ste shvatili da je zemlja okrugla i prihvatili politiku EU, lako vam je da donosite evropske zakone. Kažem, prethodni zakon je donet 1992. godine sa namerom da robne rezerve omoguće snabdevanje u slučaju rata, elementarnih nepogoda i nestašica. Kako ste vi bili dalekovidi 90-ih godina, prvo ste donosili zakone, pa ste onda počinjali ratove, a onda napravili nestašice. To je zaista jedan napredan pogled na politiku, jedna dalekovido shvatanje politike. Znači, uredite zakonom nestašice, prouzrokujete nestašice, zakonom uredite šta će biti kada dođe rat, pa onda lepo sve to po zakonu. Mi svi po zakonu stanemo u red za šećer, zejtin, mleko, brašno, ali nas zbog toga nazivate petokolonašima. Mi smo zbog toga bili izdajnici i petokolonaši.
Moram da vam priznam, ja jesam u to vreme bio petokolonaš. Svakog dana sam bio peti u koloni za šećer, zejtin, mleko, brašno, pšenicu, hleb, ali vremena su se promenila. Godine 1998. ste ušli u Vladu i napamet vam nije palo da promenite ovaj zakon. Sada nas kritikujete zbog toga što smo morali da se izborimo sa sankcijama, vizama, nestašicama struje, zemlji u kojoj nije bilo robnih rezervi, nije bilo ni van rezervi, ni u rezervama, ni benzina, ni nafte, ni šećera, ni ulja i sada nam držite predavanje o opljačkanim rezervama.
Zaista ne znam da li čovek može misao da prekine kao nit i da zaboravi svoju ulogu u vremenu koje je iza njega i da zaboravi koliki je značaj dao tom vremenu. Eto, izgleda da može. Nagon vas brani potpunim zaboravom da bi vas ovde spasio od mučenja zbog odgovornosti, a odgovornost vašeg učinka je ogromna, koliko zbog učinka, toliko i zbog ne učinka.
Zato su meni neverovatne reči, maltene istorijsko blago, kada krenete da nam kroz ovaj zakon o robnim rezervama objašnjavate kako smo u stvari dobili ono što nismo tražili. Razumem da vi u tom žaru petogodišnjice objašnjavate građanima Srbije da će dobiti ono što već imaju. To je tako napredno. Zašto im obećavate da će dobiti ono što nisu tražili, što niste obećali? Zašto im to dajete? Meni je to neverovatno da uvek dobijemo ono što nismo tražili, a ne dobijemo ono što smo tražili.
Na primer, baš povećanje PDV na te životne namernice koje treba da idu u robne rezerve, na mleko, na šećer, na zejtin, na ulje, na knjige, ogrev, na novine, na udžbenike. Jednom rečju, pod vašom naprednom vlašću jedino cene napreduju. Sve drugo napredno nazaduje.
Najvažnije od te mere povećanja PDV na ove namernice koje idu u silose i skladišta uopšte neće pogoditi penzionere. Oni uopšte ne kupuju mleko, šećer, zejtin. Oni uopšte nemaju u svom troškovniku troškove grejanja i komunalnih usluga. Oni ne jedu osnovne životne namernice. Oni se uopšte ne leče, ne kupuju lekove. To penzionere uopšte ne pogađa po vašem naprednom mišljenju.
Ne znam da li ćete u ova skladišta stavljati genetski modifikovanu hranu, jer genetski modifikovana hrana je verovatno bila vekovna potreba našeg naroda i naših građana, a koji ste rešili tako napredno da darujete, da nam je utolite, da bi se naš narod genetski preradio, pa će valjda mutanti u još većem broju da glasaju za vas.
Znate, lako je nekome stezati kaiš kada mu je obim struka kao onom platanu na Topčideru, istorijskom platanu. Šta piše u ovom zakonu? Da vam kažem samo nekoliko stvari na koje imam suštinske primedbe. Kažete ovako, u članu 4. zakona, stav, tačka 4, u robne rezerve ulazi i oprema i roba za potrebe Železnice, pošte, telekomunikacija, energetike i sistema odbrane. Kod tih Železnica moram da stanem. Znate li vi kako izgleda jelovnik generalnog direktora? Tartufi, kozji sir. U kom ćete silosu da čuvate tartufe, a u kom kozji sir? A gde idu kubanske „Havana“ cigare? Da li su sve to potrebe Železnice ili potrebe generalnog direktora? Šta ćemo kad on reši da ceo kolektiv, kolegijum direktora odvede na ručak? Znate li koliki mora silos za tartufe? To ne može ni u Kini da rodi sa kojom potpisujete ugovor i o kanalu i o nabavci tartufa. Da li tako štedite?
Zašto je sedište Direkcije za robne rezerve u Beogradu? Što nije u Kruševcu? Ja sam Kruševljanin, zalažemo se za decentralizaciju. Ili u Novom Sadu, Stalaću? Pa pored Lučke kapetanije da ima i Direkciju za robne rezerve.
Šta da vam kažem o budžetu? Šta da vam kažem o tački 22. ovog slova zakona? Kaže: „Visinu naknade za formiranje obaveznih rezervi, način obračuna, način plaćanja ove naknade, kao i raspolaganje sredstvima ove naknade propisuje Vlada na predlog ministarstva nadležnog za poslove finansija i ministarstva nadležno za poslove trgovine, a na osnovu potrebnog iznosa sredstava za izvršenje godišnjeg programa obaveznih rezervi.“ Kolika će ta naknada biti? Da li zna neko da mi odgovori? Koliko će ta naknada da utiče na cene nekih energenata? Da li znamo neki parametar koliko je to? Da li je to 100 miliona, dva miliona? Kaže – naknada ide u budžet. Koliko će to dodatno da optereti život penzionera, koji uopšte neće osetiti ove napredne mere unapređenja svog života?
To su pitanja na koje nemate odgovore. Kada sledeći put rešite da nam držite predavanje, kako smo ostavili prazne silose i prazno ne znam šta, setite se u kakvom ste nam stanju ostavili zemlju 2000. godine. Prazni silosi, prazni magacini i prepuna groblja i prepuni kolektivni centri sa izbeglicama. Sada mi treba pred tom politikom da nas bude sramota zbog vašeg učinka. Mene je sramota što se nisam energičnije borio protiv vas. Hvala.