Znam samo jedno, nije meni deda ni Bojan Pajtić, ni Boris Tadić, ni deda, ni ujak, pa nemam čega da se stidim, niti im nešto dugujem, niti sam nešto uzimao od njih, niti mi je padalo na pamet. Od svojih dedova sam učen da je na prvom mestu država, na drugom mestu porodica, a na trećem mestu politička stranka.
Sada možemo da raspravljamo o tom redosledu druge i treće vrednosti u društvu, ali kada se neko odrekne političkih obećanja koje je dao građanima kada je izašao na izbore, ja to smatram prevarom, a upravo je to dovelo do toga da se SRS raspadne. Sada možemo o tome i da polemišemo i danima i godinama itd, ali samo jedno pitanje moram da postavim, da se to nije desilo, sasvim sigurno Srbijom bi vladala i 2012. i 2013. godine DS, Boris Tadić, Dragan Đilas, Bojan Pajtić i svi ostali.
Sada, kada znamo kakvu smo državu zatekli 2012. godine, to je ono glavno pitanje – da li bi Srbija danas postojala ovakvu kakvu imamo ili bi bila rasparčana, podeljena, siromašna i opljačkana? Ako je moj greh što nisam hteo da Srbija bude i rasparčana i podeljena i opljačkana, neka bude greh koji nosim, neka bude, a oni koji su to branili, kojima je odgovaralo takvo stanje, nemoj da bude greh, neka bude samo odgovornost sa kojom oni moraju kad tad da se nose.