Dame i gospodo narodni poslanici, ja želim da penzioneri imaju penziju 1.000 evra. Zašto da ne 1.000 evra. Nedavno je u Švajcarskoj sproveden referendum pre par godina. Pitanje je bilo, da li želite da bez rada, da svako bez obzira da li je radnik, penzioner, bogataš, siromah itd. dobije 2.500 evra mesečno? Sedamdeset osam posto švajcaraca je reklo ne, jer su bili svesni da bi ih to uvuklo u ekonomsku krizu.
Dakle, ako stanovništvu bez obzira na pol, starosti, itd. podelite više novca nego što ste zaradili, vi upadate u ekonomsku krizu iz koje se teško možete izvući. Penzioneri stvarno treba da imaju 1.000 evra. Zašto ja navijam za penzionere, radnike, seljake i domaćice? To je državotvoran deo naroda, to nisu ovi nesrećnici iz kruga tramvajske dvojke, ovi što bojkotuju rad, uzimaju plate 100 hiljada. Oni uzmu plate 100 hiljada, uzmu nešto još pored plate kao Bastać, pa onda šetaju sa gomilama evra i uglavnom to iznose u inostranstvo i tamo troše. Penzioneri bi sve to potrošili ovde, dakle, automatski bi se iz potrošnje 20% vratilo u budžet. Ali, oni znaju i zato glasaju, da na nezarađen novac, novac iza koga ne stoji ozbiljna proizvodnja usluge, da ne može da donese dobro državi, i zato se izjasnili da tu svoju malu penziju i malo veću penziju, da vredi štedeti da bi država stala na noge, jer su znali da se novac mora da se zaradi.
Bruto domaći proizvod je jedna pogača. Za vreme žutih ta pogača je bila siromašna, ja ću objasniti koliko je to bila sirotinjska pogača. Oni se zvali 13% BDP, a prosečna penzija je bila 193 evra. Sada se izdvaja 10,2%, ali su penzije 228 evra prosečno. Znači, veličina BDP zarađenog novca, ono što mi moramo da zaradimo, da umesimo, da stavimo kvasac, da ispečemo, da napravimo malo veću pogaču, i onda tih 10% koje pripadne penzionerima će biti 1.000 evra, ali kada napravimo pogaču iz koje može da se deli 1.000 evra.
Ja sam ovde danas slušao mnoge i slušao sam jednog neradnika, koji se oznojio nije, ekser u zid nije ukucao, ali da umre za visoke penzije. Verovatno će njegova biti visoka, ali prilika za veće penzije je rad, mi u mladosti, kaže Konfučije, u mladosti morate da odsečete štap na koji ćete se osloniti u starosti. Šta je problem? Problem je što su naši penzioneri nekad vredni i čestiti ljudi, koji su radili godinama, izdvajali, koji su odsekli taj štap na koji su trebali da se oslone u starosti, što je njima taj štap ukraden, što je stranka bivšeg režima iseckala taj štap i više nisu imali zdrav oslonac na koji mogu da se oslone u starosti.
Zato ja tražim da se novac zaradi. Ja tražim da seljačke penzije budu veće, daleko veće. Danas su seljačke penzije manje od socijalne pomoći. Seljak za penzije mora nešto da izdvaja, ali ja moram da priznam, 80% novca koji seljaci dobijaju za tako malu penziju, se dotira iz budžeta svega 20% se prikuplja od poljoprivrednika. Zašto? Jer su dugovi veliki.
Ja tražim od Ministarstva poljoprivrede da nađe način da se dugovi za PIO poljoprivrednika, koji su dostigli možda već 200 milijardi dinara i dugovi za zdravstveno osiguranje, koji su dostigli gotovo 100 milijardi dinara, da se pitanje tih dugova reši. Jer, broj osiguranika pada i prihodi u PIO fondu od osiguranika zemljoradnika pada, jer ne mogu da se reše dugova i postalo je bespredmetno uplaćivati to. Ako je socijalna pomoć veća od penzije, još ako imaju dugove, oni doživljavaju to da ne treba uplaćivati. Mnogi od njih prodaju zemlju, štekuju novac da bi ostvarili pravo na socijalnu pomoć, jer ona može da se ostvari pre 65 godine, pre 60, u 55, u 50. Zato te seljačke penzije treba dizati. Ali, sve penzije moramo prvo zaraditi. Na mladima je da te penzije zarade, to je generacijska solidarnost.
Naši penzioneri nisu zaslužili da se novac štampa i da se iz kredita njihove penzije isplaćuju, već od zarađenog. Novac mora prvo da se zaradi proizvodnjom i usluga, pa onda da se deli. Ne možete piti vodu iz prazne čaše, ne možete jesti iz praznog tanjira. To mora da se zaradi, a kada se zaradi onda se podeli. Da ne zaboravimo ljude koji su stari, koji su zaslužili da žive životom dostojnog čoveka. Svi imaju pravo na dostojanstvenu starost i mi moramo praviti neku reformu u PIO osiguranja.
Mi dotiramo, kaže - država je uzela penzije, zašto lažu. Kada se penzije dotiraju, daleko manje nego 2012. godine, ali su veće u evrima, dotiraju se iz državnom budžeta. Kako smo to uzeli penzionerima penzije kada ih dotiramo iz budžeta te penzije sa 173? Nekada je bilo 273 i nije bilo dovoljno. Ove je 173 milijarde pokazuju da svaku penziju dotiramo godišnje sa 100 hiljada dinara, ali zarađeno iz BDP koji smo stvorili. Zato treba da se borimo.
Neka onaj neradnik koji je ceo dan pričao kako treba penzije, ukrali ste, treba dotirati više, treba biti ovoliko. Šta ako nisu zarađene? Šta ako nemamo proizvodnju? Kako možemo iz prazne čaše da pijemo vode? Kako možemo iz prazne tepsije možemo da delimo pogaču? Mi mladi to treba da zaradimo, ne samo ovde u Skupštini, već moramo da zaradimo uslugama, prenosom znanja, moramo da zaradimo većom proizvodnjom. Na takav način da podignemo i plate. Kada podignemo plate doprinosi su veći, više para u PIO osiguranju. Tako se obezbeđuje generacijska dostojanstvena starost za one koji su živeli pre nas.
Svi mi hoćemo da živimo dugo, ali niko od nas neće da bude star. To je nemoguće. Dakle, ukoliko želite da živite dugo naravno da morate da ostarite. Kada ostarite, niste radno sposobni, neko drugi mora da radi za vas. Da li vi znate koliko ljudi više imamo starih od 65 godina, da će to biti novi problem? Imamo daleko više ljudi starijih od 65 godina, nego mlađih od 15 godina. To pokazuje da ćemo morati da pažljivo rukujemo sa novcem, da ćemo morati da dižemo proizvodnju, da će ljudi morati da budu produktivniji, da ćemo morati da imamo inovativniju industriju koja je profitabilnija da bi se sa manje ljudi obezbedio novac za više starih ljudi. Ovo ovde smo samo slušali kako novac treba deliti.
Niko od ovih iz opozicionih redova nije želeo da pokaže kako se novac stvar. Novac je sredstvo za razmenu robe. Kao neko ko proizvodi robu, vrlo dobro znam kako se ona stvara, vrlo dobro svi oni penzioneri sa najnižim penzijama, su imali najteže poslove, najteži rad. Bili su rudari, bili su metalci, bili su varioci, mnogi od njih su generacijama preneli svoje znanje. Oni su zaslužili, ponavljam, da imaju hiljadu evra penziju. Ali, mi koji smo još uvek radno sposobni moramo tu penziju za njih da zaradimo. Hvala.