Poštovani predsedavajući, poštovane koleginice i kolege, na ovu Vladu se čeka jako dugo i najavljena je kao Vlada koja će da se uhvati u koštac sa krizom.
Izmenama u ovom Zakonu o ministarstvima vidimo da ono što se menjalo je da se na prethodna ministarstva dodaju naredna četiri i pošteno je reći građanima da će to poreske obveznike dodatno i koštati. Shodno tome je legitimno pitanje – kakva se to tačno kriza rešava: ekonomska ili kriza apetita SNS i njenih koalicionih partnera? Neka su ministarstva veštački podeljena, neka su ipak i uprkos tome što su potpuno neefikasna opstala.
Ja ću kao neko ko dolazi iz Vojvodine tzv. žitnice Balkana u propadanju da se osvrnem na jedno od tih ministarstava, a to je upravo Ministarstvo za brigu o selu, a o čemu smo malopre razgovarali. Nadležnost tog ministarstva je, citiram: „Sagledavanje položaja sela i seoskog života, kao i negovanje tradicije i tradicionalnog načina života na selu“. Svima ću da nam postavim pitanje – kako je negovanje tradicionalnog načina života na selu postalo bitnije od toga kako će ljude da nam prežive na selu? Nama su sela prazna zato što oni koji se ne odsele u inostranstvo pomoću centralizacije se odsele ili u Beograd ili u Niš ili u Novi Sad.
Mi smo kroz ovo ministarstvo i sad izveštaj Vlade platili 650 seoskih kuća i okućnica za one koji hoće da se vrate na selo, izdvojili smo pare za prenamenu 10 starih domova kulture, zaključili ugovore sa 18 jedinica lokalnih samouprava za poboljšanje prevoza i u to smo uložili nešto malo više od 10 miliona evra. To su naši rezultati. To je u redu.
Istovremeno, Hrvatska je u sklopu sedmogodišnjeg plana od EU dobila više od 25 milijardi evra za regionalni razvoj, 25 milijardi evra, malo li je. Nama ne treba Ministarstvo za brigu o selu. Nama treba ministarstvo koje će da brine o ravnomernom regionalnom razvoju Srbije. Nama trebaju investicije od kojih će građanin Srbije pošteno da zaradi, ali ne one investicije koje će centralna vlast da im nametne, koje će da budu proglašeni projektima od nacionalnog značaja i imati neke skrivene ugovore, poput „Linglonga“ u Zrenjaninu kojem se ustupilo, njima se poklonilo 97 hektara zemljišta, bez nadoknade, znači poklonjeno je, i koje nosi ogromne ekološke rizike.
Inače, mislim da kada ta fabrika počne sa radom, građani Zrenjanina će postati svetski fenomen. Pokazaće kako je moguće živeti bez vode i bez vazduha. Valjda ti građani Zrenjanina najbolje znaju da li im ta fabrika treba ili ne treba i to je suština decentralizacije. Decentralizacija je ključ regionalnog razvoja. Mi do nje ne dolazimo jer živimo u sistemu gde vlada jedan čovek, a svi ostali imamo jedno građansko pravo, a to je pravo da slušamo.
Dobar primer štetne centralizacije je i primer Vojvodine. Vojvodina koja po Ustavu, znači autonomni region, nema svoje izvorne prihode. Zašto? Zato što Zakon o finansiranju, i to kaže naš pokrajinski predsednik Vlade, nije nikad donet zato što nikad nije bio prioritet da dođe na dnevni red u ovom domu. Inače, verujem da ne postoji čuvena struja, dve struje SNS u Novom Sadu, građani ne bi ni znali kako nam se zapravo zove pokrajinski premijer.
Znate, mi u Vojvodini, neki bi rekli severnoj Srbiji, živimo kao Indijanci u severnoj Americi, u rezervatima tik nakon što su proterani. Svesni smo da tako žive i ljudi u Šumadiji dok motaju kablove. Svesni smo da tako žive i građani u Boru, Majdanpeku koji će uskoro da se isele iz svojih domova da bi se otvarala nova rudarska okna.
Umesto živih ljudi, mi postajemo brojke. Mi smo statistički dokaz napretka ove zemlje i rasta BDP, a činjenica je da nas je sve manje i da smo sve siromašniji. Ova Vlada će očigledno nastaviti sa takvom praksom na vrlo ograničeno vreme, a mi ćemo sa druge strane da ponudimo neku našu viziju jednog humanijeg, slobodnijeg i bolje uređenog društva koje je, po nama, izuzetno bitan. Hvala vam na pažnji.