Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice <a href="https://test.otvoreniparlament.rs/poslanik/9693">Nataša Jovanović</a>

Nataša Jovanović

Srpska napredna stranka

Govori

Tražili smo brisanje ovog člana, gospodine ministre, zato što smatramo da celokupno rešenje o načinu usklađivanja penzija nije dobro i ja bih rekla da je ovo ad hok zakon koji stvara ogromnu dozu nesigurnosti kod penzionera.

Od ne samo političke volje, nego aktuelnog ekonomskog trenutka zavisiće visina penzija u budućnosti, i to nije dobro, a koliko je licemerno sa druge strane pokazuje činjenica da ovakav indeks povećanja nije u skladu sa onim čime se vi hvalite. Ako svakoga dana čujemo od Aleksandra Vučića, od Ane Brnabić, od vas, od novog ministra finansija, od narodnih poslanika SNS, kako imamo veliki progres u društvu, rast BDP, otvaranje novih radnih mesta, odlično punjenje državnog budžeta. Kako je onda moguće da u tom odnosu ne učestvuju penzioneri u svemu tome. Zar to nije nepravedno prema penzionerima?

Znači, kada je bilo teško, e, hajde sada ćemo da se oslonimo na vas, uzećemo vam taj deo, što je nepovratno, a sada kada su navodno takvi rezultati, vi pribegavate tome da samo u onom trenutku koliko vi to hoćete, povećavate penzije, a ne na način na koji će to u budućnosti da garantuje. Kad se promeni Vlada, da li su to cene troškova na malo, da li je to rast prosečnih zarada, jednostavno morate da poslušate ono što vam govorimo od početka.

Nemoguće je, gospodine ministre, da mi imamo pravedno društvo, a da najviša penzija bude 7,5 puta veća od najniže. Vi govorite o proseku, i malopre ste rekli to je 211 evra, i nemam sada vremena da vam pravim digresiju koliko je šta koštalo, da počnem od osnovni životnih namirnica, preko lekova, pre nekoliko godina i sada, ali pođite od toga da mnogi ljudi u Srbiji primaju tek 14.300 dinara, a ne 211 evra. Šta ćemo onda da ponudimo tim građanima kao rešenje? U aktuelnom trenutku ima para, pa daćemo vam na kašičicu, a za budućnost, niko ništa da im obeća.
U poslednjem trenutku je izgovorio Arsić prezime kolege Šarovića, a sve vreme govorio o amandmanu koji sam ja podnela u ime poslaničke SRS, namerno izbegavajući da time dobijem repliku, onda moram da se javim zbog povrede Poslovnika, najpre zbog činjenice da ga nisu upozorili kada je otišao sa mesta predsedavajućeg da se javi i po kom osnovu se javlja.

A kada je već govorio o amandmanu koji je u toku, mogu slobodno da kažem da ja nisam protiv toga, kao ni jedan poslanik SRS, što to ne bi sprečio da mi ovde imamo jednu široku debatu, da nemamo ovakva ograničenja i da možemo da razmenjujemo argumente, ali pošto je očigledno da to nije bila namera kolege Arsića, da mi razmenjujemo argumente, već da on isključivo govori nešto u šta želi da ubedi građane Srbije, a nedovoljnom argumentacijom, moram da vam kažem, dame i gospodo narodni poslanici, da je sve ovo što je on rekao je u jednom delu istina, kada se govori o tome da su oni preuzeli odgovornost 2014. godine, vi iz SNS i nova vlast posle odlaska ovog pljačkaškog žutog preduzeća.

Sada je 2018. godina, pa zar se vi svi ne hvalite time da imate fantastično punjenje budžeta, rast privrede, pa dajte onda u skladu sa tim obezbedite penzionerima penzije. Ovako, vi sada, kao i malopre druga koleginica, hoćete da manipulišete uvek aktuelnim trenutkom, pa za godinu i po dana parlamentarni izbori, evo, tada možemo, finansijski smo u mogućnosti, daćemo vam nešto na kašičicu. To nije dobar model.

Srpska radikalna stranka, obraćamo se penzionerima Srbije, zahteva da vlada realan model koji će da garantuje da će oni živeti životom dostojnog čoveka i imaju povećanje penzija u budućnosti.
Kolega Arsiću, ja poštujem vaše diplomatske aktivnosti kao potpredsednika Narodne skupštine, ali da biste razumeli i da ne misle kolege i građani Srbije da ja želim nešto da zloupotrebim, što nikada ne radi ni jedan poslanik SRS.

Kada je u pitanju diskusija, moram da koristim član 107. i član 27. da bih vama lično objasnila neke stvari pošto niste bili zbog vaših drugih službenih obaveza na sednici.

Eto, gospodine Arsiću, da sam ja u pravu što se javljam po Poslovniku je i činjenica da nešto moramo kao Narodna skupština da rastumačimo, da se ne bi vređalo dostojanstvo Skupštine, a to je da ovaj zakon ima saglasnost naše tradicionalne SPC, kao i svih drugih tradicionalnih verskih zajednica u Srbiji ali pod određenim uslovima. Taj uslov je da se i život primaoca i život onoga ko donira organ ne ugrožava na bilo koji način. Crkva ne može da se bavi medicinskom strukom. Crkva je ta koja će uvek da kaže da je milosrđe, dobročiniteljstvo, humanost na delu nešto što čovek, kao bogoliko biće, treba u svakom trenutku da ima na umu i svako sa svešću o tome da pomaže bližnjemu svome, čini dobro delo.

Međutim, postavlja se pitanje, gospodine Arsiću, ako ste se i vi sada zainteresovali za ovu temu, pa ni vi ne možete da date odgovor na to pitanje kada nije dala baš do kraja medicinska struka, a nije ni jedna tradicionalna verska zajednica, a koji je to trenutak kada nastupa potpuna smrt čoveka? Naša crkva, pošto se danas presađuje srce i pomaže se mnogim ljudima kojima je život ugrožen, isključivo izričito zabranjuje da se to radi sa živog čoveka, već samo onog trenutka kada se život završio, a mi se upravo zbog toga bojimo da se takva situacija ne zloupotrebljava, jer ovaj zakon daje tu mogućnost.
Naš poznati hirurg, prof. dr Dušan Šćepanović, kome je i samom transplantirano srce 2006. godine, upozorio vas je pre nekoliko meseci, kada je ovaj zakon bio u formi predloga i došao pred Narodnu skupštinu, da morate da imate u vidu to da građani Srbije treba da znaju izričito šta je pretpostavljena saglasnost, a to znači da nema izričitog odbijanja da neko neće da donira svoj organ. Sada, kako ćete vi, pošto usvojite ovaj zakon, da dođete do situacije da svim građanima, punoletnim građanima Srbije objasnite šta to zapravo znači i kako se i na koji način krše njihova ljudska prava i zbog čega oni, koji uopšte ne žele o tome da razmišljaju, moraju sada po ovom zakonu da razmišljaju i da se javljaju Nacionalnom registru i da izričito, kao što reče prof. dr Šćepanović, kažu da to ne žele, ako ne žele. Zašto ste pribegli tome, to vas pitamo mi srpski radikali, da primenite najgore zakonsko rešenje kada je u pitanju doniranje organa koje postoji bilo gde u svetu?

Na ovako osetljivom pitanju treba da padne ministar zdravlja, pored svih ostalih afera koje je imao, zbog toga što je zakon neustavan i krši se čl. 23. i 25. Ustava Republike Srbije zbog činjenice da rušenjem i atakom na fizički integritet svakog pojedinca u ovoj zemlji, koji neće moći da se odbrani od toga, kao ni članovi njihovih porodica, jer su ljudi neupućeni, vi dovodite u sumnju vaše dobre namere prilikom donošenja ovakvog zakona.

Da li ćete sada, to vas pitam, gospodine Arsiću, vi kao potpredsednik Skupštine, svi vi pojedinačno, jer nije dovoljno dva ili tri dana skupštinske rasprave, da se pojavljujete na medijima i da ovo zagovarate i objašnjavate ljudima šta to zapravo znači? Naravno da nećete, a građani o tome neće imati pojma.
Građani Srbije treba da znaju da ih je Zlatibor Lončar, ministar zdravlja u Vladi Republike Srbije obmanuo. On je rekao da je ovaj zakon pojednostavljeni pristanak za doniranje organa. To jednostavno nije tačno, jer u ovom zakonu građani Srbije treba da znate da vašeg pristanka nema.

Pretpostavlja Zlatibor Lončar i oni koji su pisali ovaj zakon da ima vašeg pristanka. Vi koji ste evrofanatici i stremite ka ulasku Srbije u EU u koju nikada neće Srbija da uđe jer će se pre raspasti ta nakazna tvorevina, ste takođe obmanuli zajedno sa Zlatiborom Lončarem koji je to napisao u obrazloženju, da jedna od direktiva EU izričito zagovara ovakav model da pod određenim uslovima, da sve bude jasno definisano i jasno se kaže u toj direktivi koji uslovi moraju da budu ispunjeni pre nego se u zakon implementira tzv. „pretpostavljena saglasnost“.

Žao mi je što kolega Martinović koji je dr pravnih nauka nije hteo podrobnije u ovo da se upusti pa da pogleda uporednu praksu, a čak je imao jedan veliki gaf prekjuče, da li je tako gospodine Martinoviću, kada ste govorili o Zakonu o nasleđivanju…
Trebali ste da se opredelite na nešto što je praksa u svetu gde nije bilo ovakvog negativnog odijuma javnosti.

Malo pre je jedan izvrsni pravnik, možda će da se ljuti zbog toga što insistiram na tome, gospođa Radeta rekla da treba da bude nekakva naknada.

Da ste se malo upustili u to možda profesor Đukić o tome zna, u angloameričkom pravu postoji tzv. Zakon o jednoobraznom anatomskom poklonu. Vi ste mogli da uzmete praksu drugih zemalja koje nisu članice EU i da budete humani na delu. Ovako ćete pasti na Ustavnom sudu.
Ja ću i danas, gospodine Marinkoviću, vrlo kompetentno da govorim, pošto sam se ozbiljno pripremala za ovu raspravu o ovom Zakonu.

Evo, gospođa Gojković je pravnik, advokat, Martinović je doktor pravnih nauka i ja ću ponovo da pokrenem, pošto o tome ništa ne zna ama baš ministar Lončar, mogli ste, gospodine Martinoviću, da ga podučite ili gospođa Gojković, pravni aspekt ovog zakona.

Dakle, nije bilo samo dovoljno da biste stvorili sliku o tome da je humanost na prvom mestu samo kod vas. Naravno da je i kod mene i kod svakog od kolega SNS, ali morate da imate u vidu činjenicu da je doniranje organa u mnogim državama u svetu van EU rešeno na mnogo bolji način i vi ste se baš uhvatili za metod pretpostavljene saglasnosti, jer tako kažu iz Brisela. Što se niste ugledali na neke od zemalja u Americi, na Kanadu ili na neke druge skandinavske zemlje, koje imaju itekako usklađene sa svojim Ustavom zaštićene i porodice i potencijalne donore kroz humanost na delu. Ovo ne može da bude klasičan pravni ugovor.

Ono što je juče pričao Martinović je stvarno nešto što bi on pokušao danas da opravda kao da je to govorio, eto, primera radi, ali, s druge strane, jer ovde se govori o etici, o milosrđu, o davanju, itekako porodice onoga ko se nije izjasnio do trenutka kada je nastupila njegova smrt, mogu da imaju problem.

Mogu da imaju problem zbog toga što ste ostali nedorečeni, a ko je taj u porodici koji daje konačnu saglasnost jer među njima može da dođe do spora?

Ja nemam puno vremena i navešću vam jedan primer u Italiji, kada se desila jedna nesreća i kada je porodica odlučila da od svog tako teško i nažalost izgubljenog života i stradalog, donira organe, nastao je i te kako veliki pravni spor među njima, zbog toga što je neko ko je u tom trenutku mislio da ima glavnu reč, odlučio umesto svih ostalih.

Pa ćete vi da idete u petočlanoj u sedmočlanoj porodici da idete od jednog do drugog da pitate – Ko je taj ko će da da poslednju reč, a da se njegova poštuje, ako taj čovek nije želeo o tome nikada da razmišlja, nije imao priliku to da kaže?
Član 116. Svi učesnici na sednici su dužni da se ponašaju u skladu sa pravilima koja važe za narodne poslanike, pa tako i gospodin ministar ne mora da ćuti a da naruši dostojanstvo Narodne skupštine i u pravu je bila koleginica Vesna Nikolić Vukajlović, a da se ministar brani ćutanjem, to nam je poznato, bar meni lično otkad sam pročitala u novinama, a bilo ih je mnogo, da ga nazivaju „Dr Smrt“… (Isključen mikrofon)
Pitanje presađivanja organa zadire u najintimniju sferu ljudskog života i integriteta čoveka, ličnosti svakog pojedinca. Sada dok mi ovde raspravljamo, gospodine Marinkoviću, ko zna koliko građana Srbije, onih koji se bave poljoprivredom su na njivi, posle svega što ih je zadesilo zbog nevremena i poplava u pojedinim gradovima, i malinari i oni koji se bave kupinama i uzgojem raznog drugog voća i povrća, spasavaju šta se spasiti može i pojma nemaju o čemu se ovde priča, niti će oni pogledati televiziju, ne mislite valjda da će i čitaju „Službeni glasnik“ i da vide u njemu kakva su njihova prava, ali će da se jednog dana svi građani Srbije probude, verovatno u utorak ili u sredu, odnosno kad stupi zakon na snagu, sa činjenicom da postoji tzv. pretpostavljena saglasnost za donore organa, a građani Srbije se nisu o tome na takav način izjasnili.

Vi kažete – pa, mi smo dobili toliko procenata na izborima. Da, gospodo iz vlasti, ali vi ste tada dobili te procente kada ste agitovali za donorske kartice. Vi uopšte niste spominjali da će ovaj problem da se rešava na način da se uvodi nekakva pretpostavljena saglasnost, jer da ste to rekli, građani Srbije možda ne bi u tom broju glasali za vas. Znate, činjenica da neko uopšte o tome, juče sam o tome pričala i sada ponavljam, mora da razmišlja i da se javlja nekakvoj upravi i da daje izričiti nalog da to ne želi da uradi, ako ne želi je povreda integriteta upravo svakog čoveka u ovoj zemlji. Zbog toga ćete biti suočeni sa time i srpski radikali to ponavljaju već nekoliko dana, da će uskoro ovaj zakon doživeti svoje izmene.

Evo, završavam, gospodine Marinkoviću, zašto niste uradili, da biste unapredili nedostatak organa, ono što se radi po bolnicama u svetu, da se na klinikama koje će to da rade ukrštaju članovi porodica, ne porodice koja je donor onome ko je bolestan iz njegove porodice, već neke druge kojoj je takođe potrebna pomoć? To se radi na klinici „Ačibadem“ u Turskoj, u mnogim drugim klinikama u svetu, a vi ste pribegli tome da prepišete zakon i Evropske unije i videćete da će ovo naići na veliku osudu građana Srbije. Sve je to moglo da se reši drugačije, na način na koji su to mnoge druge zemlje uradile.
Dame i gospodo narodni poslanici, kod donošenja ovog zakona imamo nekoliko tema za koje javnost mora da bude upoznata i nije u pravu kolega Martinović, najpre zbog toga što je on doktor nauka pravnih i trebao bi da zna da ovaj zakon ima i te kako svoje pravne nedostatke i o tome su raspravljali parlamenti širom sveta kada su slični zakoni donošeni, zato što on nije definisan do kraja, a da bi bio upodobljen sa važećim Ustavom, čak na protiv izričito se krše ljudska prava ovim zakonom. Pogledajte gospodine Martinoviću član 23, 25. Ustava, gde se kaže da je fizički integritet neprikosnoven za svakog građanina Srbije.

Ako kažete i ako stoji u zakonu da treba da postoji, odnosno da se uvodi pretpostavljena saglasnost, to znači u startu da nema saglasnosti onoga ko o tome tek treba da se izjasni. Dakle, to je pravno do kraja nedefinisano. Sami ste malopre rekli – a onda će da se pitaju srodnici, pa je navedeno koji su, pročitali ste taj član zakona.

Onda dolazimo do jedne hipotetičke situacije, a pre svega treba da uzmete, ako ste vernik i hrišćanin i onaj etički aspekt, da sve ono što čovek dok je živ i za svog života izričito nije rekao, ko je taj neko, pa da mu je rod najrođeniji i majka i otac i supruga i deca, da odlučuju o tome? On nije stigao ili nije znao, ili nije hteo o tome da se izjašnjava.

Na kraju krajeva, ovaj zakon je i fizički atak na čoveka i psihološki vi sada ovim zakonom i ovom odredbom gospodine Lončar, vršite veliki psihološki pritisak na ljude, da ljudi koji nikada o tome ne bi razmišljali, osim Martinovića, Vučića i onih koji nisu imali donorsku kartu, da uopšte razmišljaju o potencijalnoj mogućnosti da se njihov organ donira. Oni su sada prinuđeni da razmišljaju o tome da se jave Upravi za biomedicinu, gde reče koleginica Ružica da se niko ne javlja na telefon dovodite ljude u situaciju da razmišljaju na način na koji vi hoćete da razmišljaju i još da izglasate to protivno Ustavu i zakonima.
Kako smo sve više odmakli u raspravi na sada već prvi član ovog prvog zakona, moram da primetim gospodine Marinkoviću, dame i gospodo narodni poslanici, da smo imali zaista neke patetične i uskostručne osvrte ovde, da istaknem opet da je ovo najviše zakonodavno telo, da nije seminar stručnjaka i lekara, uz uvažavanje medicinske struke i svih kolega koje to jesu i da ovde treba pre svega da sagledamo ustavni i pravni okvir ovog zakona, a već sam govorila u prvom izlaganju da je on protiv Ustava.

Onda je na ovako osetljivoj temi malo, znate i degutantno da se u obrazloženju ovog zakona kaže – smanjiće se troškovi, jer se više ne vodi registar donora, već imamo pretpostavljenu saglasnost, pa šta će onda i kako će da primaju ljudi plate, koji treba da dobiju saglasnost ili da ne dobiju saglasnost? Znači, oni će to da rade volonterski i niko neće da vodi taj registar.

Ko je taj, evo neka kaže ministar Lončar, on je rekao da svako ima pravo i to je slobodno pravo građana da kažu izričito da neće, ko će da obavesti onog stanovnika u Crnoj Travi, u Trgovištu, u LJuboviji, u Pranjanima, da je ovaj zakon usvojen i da on treba u slučaju da to neće, izričito da se javi i da kaže da neće?

Drugo gospodine ministre, neću da ulazim u vašu ličnost, kada je u pitanju vaš stav po određenim pitanjima, ali evo zbog građana Srbije ću da kažem i pokrenule su neke kolege tu temu, ovo je duboko biblijsko, antropološko pitanje. Znate, nas vera hrišćanska uči da čovek prestaje da živi u momentu kada dolazi do odvajanja duše od tela i sve dok život, iako visi o koncu, postoji, pitanje je i tanka je linija odluke o tome ko je taj ko će da odluči kada taj život prestaje.

To nije samo pitanje za naš parlament bilo i evo ja ga sada postavljam ovde, o tome je čak i Komlenski malopre govorio, zamislite, iako je iz takve političke partije, a to je zaista vrlo ozbiljno pitanje.

Onda mi sad dolazimo u situaciju da vi sve vreme govorite i ove kolege koje su lekari – humanost, humanost na delu. Pa, znate, ne možete da dođete nekom prečicom preko etike, morala i svega do neke humanosti i na taj način da se poigravamo voljom građana Srbije.
Kolega Arsiću, javljam se po članu 107. i po članu 112.

Da ne bismo raznim slučajevima ovde pridavali velikog značaja, složiće se i kolege i kolega doktor iz Niša i razni drugi ljudi iz struke, ja vam predlažem gospodine Arsiću da po članu 112. na kratko prekinete sednicu, organizujete jedan mini test ovde, jednu belu traku postavite. Ako Zoran Živković normalno bude hodao, jer ja smatram da stvarno mnogo, eto, vi gospođo Đukić Dejanović, kao vrsni stručnjak za ove koji dolaze u alkoholisanom stanju ili su posledice lečenja od teškog alkoholizma, jer samo takav čovek može da priča takve stvari, da vređa, da laže, da obmanjuje. Znači, to je već vaša struka gospođo ministar. Tu je neko pomućenje svesti, jer znate, da neko kaže, izjavi da smo mi, srpski radikali, u kampanji, posle kampanje kada smo podržavali izbor Donalda Trampa za predsednika Amerike, govorili da je on najveći zlikovac, kao što malopre ovaj slučaj ovde reče, nije ništa drugo nego obična izmišljotina ili pomućenje svesti.

Ali, da podsetim tog istog, možda je bio na početku tog svog neslavnog boravka u raznim zemljama širom sveta, gde su srpski neprijatelji koji su tada bili na vlasti, kako je on razgovarao 2003. godine u julu mesecu, sa Kolinom Pauelom i Kondolizom Rajs. I, šta je taj čovek, kao premijer Srbije, kratko je bio na toj funkciji, jer ga je SRS oborila sa vlasti, već 2004. godine je morao da se povuče sa te funkcije, dakle šta je on obećao u ime srpskog naroda, a da za to nije imao mandat. O čemu je razgovarao i pregovarao sa Amerikancima? Obećao im je da će intenzifikovati saradnju…
…molim vas, ovo je veoma važno, sa Haškim tribunalom, da se svi srpski junaci izručuju Haškom tribunali i ko zna šta je sve obećao zarad para, moći i sponzorstva.

Evo, traje rasprava, nema više vremena za amandmane. Ovaj zakon je prilika, gospodine ministre, vi ste mlad čovek, ali ste potomak verovatno i heroja ili vaših bližih i daljih rođaka, da se ispravi istorijska nepravda. Zbog toga ću ja sada opet da govorim o jednom delu onoga o čemu smo pričali svih ovih dana, a to je slavna antifašistička uloga đenerala Draže Mihailovića i njegovih četnika.

I, prilika da pomenem sve gradove koje su četnici Draže Mihailovića, pod okupiranom nemačkom vlašću, oslobodili u Srbiji. To su Loznica, o čemu je već govorila koleginica Radeta, pod komandom pukovnika vojvode Misite Veselina 31. avgusta 1941. godine, Bogatić 1. septembra 1941. godine, Krupanj 4. septembra 1941. godine, Banja Koviljača 6. septembra 1941. godine, Gornji Milanovac 29. septembra 1941. godine, Čačak 1. oktobra 1941. godine, drago mi je da to kažem zato što je moj deda bio jedan od učesnika te bitke za Čačak, Stragari 4. oktobra 1941. godine, LJubovija 1. oktobra 1941. godine, Prijepolje 12. septembra 1943. godine, Priboj 12. septembra 1943. godine i Zvornik 12. septembra 1943. godine.

Za razliku od ovakvog herojstva, koje su imali četnici pod komandom đenerala Draže Mihailovića, mi smo juče mogli od ovog nesrećnog Boška Obradovića da čujemo da i dalje veliča LJotića, koji je, a pripadnici njegovog dobrovoljačkog zbora garde su čak bili na frontu protiv ruskih sovjeta. Jedan se hvalio time da će da sakupi 10 hiljada ljotićevaca da ratuju protiv Rusa. Kako mu to nije uspelo i nije mu pošlo za rukom, njih je ipak nekoliko stotina sakupljeno.