Poštovana gospođo Raguš, uvaženi narodni poslanici, poštovani građani Republike Srbije, današnja sednica ovog parlamenta ima poseban značaj, jer ratifikujemo određeni broj izuzetno važnih zakonskih predloga, ali vi to dobro da u Srbiji uglavnom su ministri i političke ličnosti i gotovo nikada ne možemo da zaobiđemo i taj politički osvrt.
Ja sam i predsednik PUPS i moram da kažem da danas ovde u sali vidim i neke opozicione poslanike i mislim da je to dobar znak. Zašto kažem dobar znak? Da li sede, izlaze ili ulaze, ali to nas, poštovani građani Srbije, izvlači iz onog prokletstva paralelnih monologa. To je preduslov da uđemo u jedan ozbiljan dijalog. Nema dijaloga ako ne sučeljavamo argumente, ako nemamo kritičko mišljenje.
Hteo bih jednu malu napomenu, sinoć je predsednik Republike dotakao se te teme. Ne znam koliko smo uspeli da je približimo građanima Republike Srbije, ali ona se svodi na jednu tezu, da je Srbiji neophodna neposredna demokratija, da predstavnička demokratija, ova demokratija koja je danas ovde, ovaj parlament, vi, mi nismo neophodni, nego da možemo biti zamenjeni plenumima, onda korak dalje zborovima građana. Evo, ja ću biti inovativan i pokušaću da im pomognem, zašto ne i zborovima radnih ljudi u fabrikama, preduzećima. Nisam originalan, jer to smo sve imali. Imali smo te čuvene zborove radnih ljudi i građana, sada imamo plenume i to je osnov tzv. neposredne demokratije.
Želim samo da vas podsetim da je Srbija prešla izuzetno dug put od Marićevića jaruge 1804 godine do danas 11. marta 2025. godine. Karađorđe, ustanici, to su, poštovani građani Srbije, uvaženi narodni poslanici, bio ogledni primer neposredne demokratije.
Ponavljam, prešli smo dug put. Danas imamo parlamentarizam, parlamentarizam primeren evropskim načelima i osnovno, ono što je pred nama, da tu vrstu najvišeg stupnja demokratskog razvoja očuvamo. To istovremeno znači i očuvanje ustavnog poretka ove zemlje. Tu nema razgovora, tu nema pregovora, ustavni poredak jedne zemlje je nepovrediv i tu nema mesta bilo kakvim kolebanjima i razmišljanjima.
Dozvolite, ovo je moj neki kratak politički uvod, za koji sam smatrao da je neophodan, jer evo, da budem malo i šaljiv, mada situacija nije ni malo neozbiljna. Očekujem da će se sad neko pojaviti sa izvesnim aprilskim tezama. Za one koji to ne znaju, podsetiću, sedamnaeste godine Vladimir Ilić Uljanov, dolazeći iz Finske u Rusiju, definiše svoje aprilske teze. Jedna od tih teza, profesore Atlagiću, vi to dobro znate, bilo je da su nepotrebni i vojska i policija i da je nužno uvesti narodnu vojsku, narodnu miliciju, a onda i institut, recimo, gle čuda, koji se može nazvati civilno hapšenje. Jel ima toga? Bilo je toga. Ima takvih pokušaja.
Ja bih taj svoj kratak politički osvrt završio još jednom, poštovani građani Srbije, ustavni poredak ove države je neprikosnoven. Čuvajući ustavni poredak ove zemlje, ne čuvamo Vladu, ne čuvamo predsednika, ne čuvamo političke partije, ne čuvamo narodne poslanike, čuvamo demokratski uzlet Republike Srbije za koji smo se borili, evo, bogami, od 1804. do 2025. godine.
Sad, da se ne bi reklo da ne poštujem zasedanje ove Skupštine, da ne poštujem dnevni red, uvaženi ministar prvi potpredsednik Vlade, u svom izlaganju dotakao se i saradnje sa EU, sredstava koje dobijamo od EU i našeg puta ka EU. Neko želi da bude na tom putu, neko ne želi. Naš većinski stav da je to put kojim mi imamo nameru da idemo.
E, sad, gde je tu spona u ovoj mojoj diskusiji? Hoće li u EU ući samo gradovi Srbije, hoće li ući Beograd, Novi Sad, Niš ili Kragujevac ili će ući i taj ruralni deo Srbije? Naravno, Srbija može ući samo celovita.
Da vidimo gde je taj ruralni deo Srbije na tom dugotrajnom, mukotrpnom putu u EU, to dugo putovanje, što bi rekao Judžin O Nil, da vidimo gde i kada će se završiti, da li je to 2026, 2027. ili 2030. godina, ja ne znam. Ali, kako izgleda taj naš ruralni deo Srbije u kome živi 38% stanovnika. Dva i po miliona ljudi, u većini nas sad gledaju u selima Srbije, žive u nekih, da tako kažem, 4.500 naseljenih mesta. To prosečno jedno selo broji 560 stanovnika, a prosečna starost žena je 46, a muškaraca 44. Ovo su podaci statistički najnoviji i nužno je da ih znamo. Žive i rade na 508.000 poljoprivrednih porodičnih gazdinstava. Kolega Martinović će o tome detaljnije govoriti. Prosečan posed je 6,4 hektara, a ono što je izuzetno bitno, prosečna starost nosilaca poljoprivrednih gazdinstava je 60 godina, 45% njih je starije od 65 godina. Svega 129.000 su korisnici starosne porodične ili invalidske penzije. To je jedna slika. Posed prosek 6,4 hektara, a 92% raspolaže zemljištem manjim od 10 hektara.
Slika ili spisak problema je dugačak i rešavamo jedan po jedan. Vratiću se na ovu temu iz jednog novog ugla. Počeo sam od 1804. godine. Bila je to seljačka Srbija, bile su to vlade najrazličitije.
Ni jedna Vlada u istoriji Srbije, iako su je činili ljudi koji su poticali sa sela, nije definisala politiku vezanu za selo. Tek prva Vlada Aleksandra Vučića, a potom vlade Ane Brnabić i Miloša Vučevića definišu novu politiku prema ruralnom seoskom delu Srbije.
Veliki doprinos definisanju ove politike dala je SANU, preciznije Akademijski odbor za selo na čelu sa akademikom Škorićem i ja mu u svoje ime, a i u vaše ime, u ime građana Srbije, izražavam veliku zahvalnost. Radi se o najvećem selekcionaru suncokreta, konkretno, koga jedna zemlja može da ima, a to je Srbija. Akademijski odbor za selo je sačinio program nacionalnog preporoda sela Srbije i on predstavlja, rekao bih, putokaz i pravi način kako možemo i na koji način da rešavamo te probleme.
Naravno, svi mi vrlo dobro znamo da bi neki problem rešavali moramo da imamo novca. Ako je to državni problem, mora da postoji i jasno izražena politička volja.
Zato se vraćam na početak izlaganja. Ovde smo uspeli da postignemo upravo to - da imamo jasnu izraženu političku volju i u tom smislu dugujemo zahvalnost i Akademijski odbor za selo i mi podršci predsednika Republike Aleksandra Vučića. Sve vlade koje sam ja pomenuo su uzele aktivno učešće, ali presudna, bez imalo nerealnosti, je uloga koju je imao predsednik u svemu tome. Naravno, njegov koncept je bio u startu pesimističan, sa skepsom je gledao na te stvari, ali je shvatao nužnost mera koje moraju da se primenjuju. Stoga, ruralni deo Srbije, sela Srbije na putu ka EU moraju da slede važeći obrazac EU, a to je partnerstvo urbanog i ruralnog dela.
Da prevedem, to je deo Lajpciške povelje. Šta to praktično znači? Ljudi kažu iz sela odlaze sirovine, poluproizvodi, ali i ono što je najbitnije – odlaze najkvalitetniji, najpametniji mladi ljudi u sferi sporta, kulture, nauke, a ono što se vraća seoskim sredinama nije ni malo jednako onome što se ulaže. Ta Lajpciška povelja definiše da to partnerstvo mora biti zasnovano na zakonu i da određena vrsta sredstava zakonom mora biti transferisana. Ceo naš koncept u razvoju se svodi upravo na to.
Istovremeno, ovde bih pokušao da razjasnim jednu dilemu, da napravimo jednu razliku, kolega Martinoviću, u razmišljanjima ljudi. Selo nije jednako poljoprivreda. Selo je zajednica ljudi, sociološki fenomen. Poljoprivreda je privredna grana, i to veoma bitna za funkcionisanje jednog sela.
Kada govorimo danas o poljoprivredi i selu, rekao sam vam koliki je prosečan posed, moram da istaknem misao velikog čoveka, velikog Srbina, akademika Radomira Lukića iz 1984. godine, uspeo sam da je pronađem, veoma interesantna. Vidovit je bio, izuzetan čovek, sem teorije države i prava, ali je gledao i na ove stvari. On kaže – savremenoj poljoprivredi nisu neophodna sela, njima su neophodne nepregledne oranice, gde mehanizacija može da dođe do punog izražaja. Sada imamo i dronove, imamo apsolutno automatizovan način proizvodnje, ali savremenom selu je neophodna i poljoprivreda.
U tom kontekstu, kada pogledamo sela Srbije, ja imam ovde obavezu da kažem, šta smo mi to u ovim godinama odradili. Prvo i osnovno, program razvoja zadrugarstva. Zašto zadrugarstvo i kako zadrugarstvo? Zadrugarstvo evropsko, moderno, primereno 21. veku. Zašto? Nužnost. Ako je prosečan posed 6,4 hektara, pritom usitnjen, takav posed ne može da omogući da taj njegov vlasnik bude adekvatan robni proizvođač. Proizvod na proizvodnom poljoprivrednom gazdinstvu postaje roba tek onda kada bude odnesena na tržište i kada bude razmenjena. Pre toga to je samo proizvod za njegovu upotrebu. Upravo zadruga predstavlja organizacioni oblik koji omogućuje da se mali proizvođači, a rekao sam da je preko 92% njih ispod 10 hektara, objedine i postanu značajni robni proizvođači.
Poštovani prijatelji, zadruge su se gasile, 100 zadruga godišnje, pratila ih je različita priča, predrasude su uvek prisutne. Predrasude imamo kada nemamo činjenice. Konceptom 500 zadruga u 500 sela, pomognuti od SANU i 87 najznačajnijih eksperata u toj oblasti, uspeli smo da zajedno sa našim poljoprivrednicima definitivno imamo trenutno preko 1.100 novih zadruga. Pitaćete se – kakve su? Ima različitih. Ima veoma uspešnih, ima manje uspešnih, ali je to prvi korak u povezivanju malih proizvođača i približavanje putu EU. Zadrugarstvo je imanentno evropskim privrednim prostorima i jedini način da ta domaćinstva opstanu.
Da li ima potrebe da vam govorim koliko smo pomogli voćarskih, povrtarskih, stočarskih i ostalih zadruga? Nema potrebe. Stočarske su posebno značajne. Kolega Martinović će se osvrnuti na stočarstvo, kao izuzetno bitnu granu koja je pred nama, i očekujemo i značajna ulaganja, ali i korenit pristup razvoju stočarstva. Trenutno, kažu ljudi, a ja to moram ovde da iznesem, a sad nas gledaju i domaćini, pa negde 50-ak krava predstavlja osnov da jedno četvoročlano domaćinstvo može da živi, kao što je to nekih 200 košnica u pčelarstvu.
Pored koncepta zadrugarstva, 207 zadruga je pomognuto finansijski, sledeći program koji je izazvao izuzetno veliku pažnju i daje odgovor na jedno ključno pitanje, a to je kako zadržati mlade ljude u seoskim sredinama, pod jedan, a pod dva – kako omogućiti nekim drugim mladim ljudima da iz gradskih sredina odu u seoske sredine. Program dodele praznih seoskih kuća, napuštenih, uslovno rečeno, koje imaju vlasnika je više nego uspešan – 3.520 kuća, poštovani građani Srbije, dobilo je nove stanare. Kakve stanare? I to sve mlađe od 30 godina, prosek je 29,8 godina. Karakteristika ovog programa je da je 1/3 tih mladih ljudi napustila gradske sredine i otišla put sela, a ono što je posebno interesantno je da je 90% tih mladih ljudi visoko obrazovano. Znači, pravac onaj globalni koji smo imali selo – grad, sa smerom od sela ka gradu, polako se okreće. Ništa čudno. Sličan proces se događa u velikim evropskim zemljama, poput Francuske, gde je zabeleženo, ovo će biti interesantno, da je u protekle 3-4 godine daleko više građana Francuske otišlo put sela, nego što je iz sela otišlo put gradova.
Te kuće o kojima ja govorim se nalaze u svim delovima Srbije, od severa do juga. Prednjači Sombor, 211 kuća. Selo sa najviše dodeljenih kuća je Bačko Petrovo Selo, poštovani prijatelji, 103 kuće su dobile svoje stanare u proseku sa dvoje ili troje dece.
Zamislite kada u 100 kuća uđu tročlane ili četvoročlane porodice koliko je to dece koja mogu da idu u vrtiće, koja mogu da idu u škole. To je način da na munjevit, ja bih rekao izuzetno brz, eksplozivan način menjamo demografsku sliku.
Sve mere, da pogrešno ne budem shvaćen, koje populaciona politika definiše daju rezultate, ali na duži rok. Ovo je mera koja munjevito menja demografsku sliku. Ispunjava ta tri cilja - populacioni, ekonomski, zašto kažem ekonomski, ako ste me pratili, rekao sam da je prosek godina tih ljudi ispod 30 godina. Znači, dobijamo radno aktivne stanovništvo. I jedan elemenat koji je izuzetno bitan, cilj koji ostvarujemo, to je bezbednosni cilj. To je cilj da ni jedan deo Republike Srbije ne ostane prazan.
Ilustrovaću. Mi imamo situaciju na Kosovu i Metohiji onakvu kakvu imamo i mi se suočavamo sa posledicama. Ja sam ubeđen, i ova Vlada ima stav, da mi moramo da se suočimo sa uzrocima svih pojava. Posledice su nešto što dolazi. Uzroci su bili jasni. Naše stanovništvo u tom delu Srbije se povuklo.
Uzmimo primer opštine Kuršumlija koja se proteže 90 km i trenutno ima jedva 12.000 stanovnika. Ja dobijam pismo čoveka koji mi kaže da je ostao jedan jedini na samoj granici, ima 85 godina i kaže da posle njega to ostaje prazan prostor. Taj element gde ne smemo da dozvolimo da ni jedan deo Srbije ostane prazan upravo ovim programom potpuno biva pokriven.
Kada govorimo o kućama koje su dodeljene, istovremeno i zadrugama koje pomažu taj egzistencijalni deo, ne mogu a da se ne osvrnem da taj čovek u ruralnom delu mora da se preveze od sela do sela, od sela do grada. Tu smo išli sa realizacijom programa mobilnosti, dodeljivanjem mini buseva za prevoz seoskog stanovništva. Građani Srbije to znaju. U 78 opština ova država, ova Vlada je omogućila besplatan prevoz tim ljudima. Ministarstvo omogućuje sredstva za kupovinu vozila, a lokalne samouprave obezbeđuju vozača, gorivo. To su oni beli mini busevi koje možete da vidite, koji prevoze najstarije, najmlađe, sportiste, sve one kojima je neophodno da stignu od jednog sela do opštinskog mesta. To bogami prevoze i naše mlade i starije poljoprivrednike kada ponesu svoje proizvode ujutru na pijacu.
Zamislite nekoga ko je proizveo kantu sira, ovo je interesantno za naše gledaoce, tamo gde tih vozila nema, i sada uzme taksi da preveze kantu sira. To je besmislica. Na ovaj način nastavljamo. Tu dugujem duboku zahvalnost Saobraćajnom fakultetu na podršci pri realizaciji ovog programa.
Uz to ne mogu a da se ne svrnem i na program koji je izuzetno dobro prihvaćen, na Miholjske susrete koji su održani gotovo 350 puta. Sada idu peti put, a već posle drugog ja sam dobio povratnu informaciju gde ljudi kažu da su ti susreti tradicionalno. Naravno, nešto tradicionalno može da postane tek posle određenog broja godina, ali oni su prihvaćeni zdušno. Omogućavaju da ljudi u određenim selima sami se okupe, organizuju susrete sportskih takmičenja, sa kulturnim sadržajima, sa dramskim sadržajima, sa folklorom, ali bogami i nešto što se zove kulinarstvo.
Svi ti događaji na najbolji način prezentuju zavičajnu kulturu i ljudi dolaze. Ovo je podatak koji je za neverovati. Gotovo milion ljudi je za ove četiri godine posetilo Miholjske susrete sela Srbije. Ma kako to zvučalo, ja izražavam zahvalnost pesniku Ljubivoju Ršumoviću na saradnji kod organizacije ovih susreta.
Istovremeno, ne mogu a da ne spomenem i dva programa sa kojima krećemo. Krenuli smo to jesenas. To je podrška preduzetnicima, 14 lokalnih opština je dobilo sredstva. Šta želimo? Prosto, kada obično pitate čoveka u nekom selu šta to nema, šta ti nedostaje, on ima spisak. E, pa sada kažemo, da vidimo koje to delatnosti nedostaju određenom selu? Najrazličitije. Ali nećemo da ih smišljamo mi. Oni će sami reći da im nedostaje im poljoprivredna apoteka, frizer, stolarska radionica, vuklanizerska radionica. Tu idemo sa bespovratnim sredstvima do milion i 200.000.
Ceo koncept, poštovani prijatelji, ovih davanja svodi se se da ministarstvo odobrava sredstva i daje ih lokalnim samoupravama. Lokalne samouprave imaju punu slobodu, od javnog poziva koji oglašavaju pa do dodele tih sredstava i kontrole tih sredstava.
Istovremeno, jesenas smo krenuli sa obnovom domova kulture širom Srbije. Za sada 19. Moram da vam skrenem pažnju, poštovani prijatelji, da ovo ne ostane nezapamćeno ili da se ne čuje, kada se obnovi neki dom kulture to je bio događaj, krenuli smo u obnovu 19 domova kulture. Znači, sređivanje enterijera, instalacija i svega onoga što je neophodno.
Ako imamo dom kulture, onda imamo tačku gde ti ljudi mogu da se sreću, da se susreću, da upražnjavaju najrazličitije sadržaje.
To su neki programi koji smo realizovali na zadovoljstvo građana Srbije, ali ćemo realizovati i neke druge. Moram da pomenem širokopojasni internet jer danas kada govorimo o opstanku ljudi u seoskim sredinama, mladi čovek prvo kaže – da li ima internet signal i tu nema nikakve dileme. Moramo da im omogućimo. Tu su ministarstva koja se bave, od ekologije pa nadalje, realizacijom vodovoda, kanalizacione mreže, regionalnih, lokalnih puteva. Radićemo i atarske puteve. Za one koji to ne znaju, a ne verujem da ne znaju, a ne verujem da ne znaju, ima ovde puno izvornih građana sela Srbije, to je put od kuće do njive. Radićemo tu elektrifikaciju, vodosnabdevanje, da te parcele budu savremene.
Istovremeno, kada se okrenemo i pogledamo, da damo odgovor kako zadržati mlade ili omogućiti nekima drugima da dođu, i pitanje populacione politike ponovo stavimo u prvi plan, dozvolite mi da pri kraju svog izlaganja osvrnem se na izuzetno bitnu stvar za Republiku Srbiju. Sada me slušaju domaćini, imaju sinove, imaju ćerke i moram da iznesem jedan izuzetno bitan podatak, da preko 330 hiljada, uslovno rečeno, mladića u Srbiji je neoženjeno i 183 hiljade, po najnovijem popisu, neudato devojaka do 40 godina.
Sad, govorimo o populacionoj politici, hoćemo da imamo podmladak, naš osnovni zadatak je zasnivanje zajednica, bračnih ili vanbračnih i ono o čemu je govorio predsednik Republike, to je ključna tema, to je osamostaljivanje mladih ljudi. Možemo da damo za prvo dete, drugo, treće, četvrto, peto, ali moramo omogućiti uslove za osamostaljivanje i to su upravo ovi krediti o kojima je govorio uvaženi ministar Mali, za mlade ljude. Znači, način da brzo i, glavno, jeftino dođu do svog prvog stana. Ove kuće koje dodeljujemo to je nešto što je u sklopu toga. To je način da se mladi ljudi osamostaljuju.
Praktičan primer da bi ljudi shvatili šta znači dodeljivanje tih kuća, mladi čovek danas u Srbiji, poljoprivrednik živi sa dve ili tri generacije, sa dedom, ocem u zajedničkom domaćinstvu.
Poštovani građani Srbije, veoma sam ozbiljan kad ovo govorim, razgovarao sam i sa puno mladih žena i devojaka, retko koja, osvrnuću se malo i do koleginice, da li prihvata da uđe u zajedničko domaćinstvo? Teško. Znači, ovo je osnovni problem Republike Srbije. Mladi ljudi hoće da budu samostalni, da odlučuju o svojoj budućnosti. Na nama, na državi Srbije je da im omogući te preduslove.
Ovo moje izlaganje mora da ima i zaključak, šta je to naša vizija, šta su to naši predlozi za ubuduće. Poštovani prijatelji, rekao sam vam, 45% ljudi je starije od 65 godina. Treba ti ljudi da odu u penziju. Šta je sa penzijsko-invalidskim osiguranjem poljoprivrednika? Manje od 130 hiljada je obuhvaćeno. Na nama je, ministre Martinoviću, ministre za socijalnu brigu, ministre finansija, da u najskorije vreme odradimo reformu sistema penzijsko-invalidskog osiguranja. To je pod jedan i tu nema nikakve dileme.
Istovremeno, da bi neke lokalne sredine, pogotovo manje, opstale, moramo da imamo kvalitetne, stručne ljude. Tu moramo da primenimo princip pozitivne diskriminacije u sferi poreza, ali i u sferi stimulansa zarada tih ljudi. Za veterinare, za tehnologe, za lekare, imam podatke da u Nemačkoj, u Francuskoj, u rubnim delovima zarade tih ljudi idu i dva i tri puta više nego u velikim gradovima.
Jedna moja sugestija ministru Martinoviću. Evo, ovako Vlada Srbije razmenjuje otvoreno svoje stavove. Mi imamo slobodnu državnu zemlju koja nije data u dugoročni zakup. Ima tu, po nekim procenama, 200 hiljada hektara. Naša ideja neka u okviru akademijskog odbora je da ta slobodna državna zemlja koja nije data u dugoročne zakupe jer tamo te veže ugovor, bude data na besplatno korišćenje zadrugama ili mladim poljoprivrednicima do 50 hektara, u zavisnosti od količine raspoložive zemlje i interesovanja.
To su neke praktične mere koje su pred nama, do jednog kapitalnog projekta na koga bih ja ukazao a on se tiče strateškog opredeljenja ove a i buduće Vlade, a to je stavljanje u funkciju kanala Dunav-Tisa-Dunav. Podsetiću, kanal je dug 960 kilometara, predstavljao je najveći investicioni poduhvat SFRJ-a, ima 24 prevodnice, ima značaj navodnjavanja 500 hiljada hektara, odvodnjavanja miliona, ima značaj plovnog puta, turizma i da ne nabrajam dalje.
To su sve stvari koje su pred nama, a da bi to mogli da realizujemo, da taj poljoprivrednik koji nas sad gleda, ima 65 godina i kaže - šta će biti sa njim, kakva je njegova socijalno-ekonomska sigurnost kroz četiri-pet godina, ova država mora da ide napred, mora da se razvija, ovaj budžet mora da se puni, a mi to možemo da uradimo samo ako poštujemo onaj večni a bogami izgleda teško dostižan ideal - samo sloga Srbina spašava. Ponavljamo ga, vredi ga ponavljati i ja se nadam da ću doživeti , a mlađe kolege, ubeđen sam, sigurno, da će biti realizovan.
Šta još mogu da kažem? Živeli građani Srbije, živela Srbija i - tu smo! Hvala vam.