Predsedniče, poštovana gospođo ministarko sa saradnicima, uvažene koleginice i kolege. Pokušaću da budem što kraći zbog vremena.
Pozdravljam-Erm, namjera Ministarstva (kašalj) da se donese niz sistemskih zakona, važnih zakona kao što je Zakon o roditelj nego te zakon socijalnoj zaštiti, Zakon o radu, Zakon o centralnom registru osoba s invaliditetom. Posebno želim da pohvalim namjeru Ministarstva da konačno, nakon dugog niza godina, se donese Zakon o nestalim licima. Dakle, pitanje nestalih lica najvažnije civilizacijsko pitanje na prostoru bivše Jugoslavije. Imamo više od trećinu nestalih lica srpske nacionalnosti, više od tri hiljade šesto. Er, dobro nam je poznata činjenica da i zvanični Zagreb i Sarajevo i Priština vode politiku opstrukcije, er, politiku čiji cilj je da se ne rješava pitanje nestalih Srba, da bi se opravdao važan mit da su Srbi agresori zločinci, a da su Hrvati, Bošnjaci i Albanci, doduše, nevine žrtve velikosrpske agresije.
Opstruhuju se, krše se postojeći sporazumi i protokoli, radna pravila. Jedina smo država, odnosno, ovaj, erm, na prostoru bivše Jugoslavije koja još uvijek nema zakon o nestalim licima. Mislim da je važno da konačno nakon toliko godina donesemo taj zakon do kraja ove godine, ako je ikako moguće da to bude jedna vrsta satisfakcije porodicama nestalih lica. Rekao bih samo nekoliko još otvorenih pitanja pošto se bavim, ovaj, u većem dijelu pitanjem, ovaj, prognanih Srba, Srba u regionu. Imamo tu niz otvorenih pitanja.
Spomenut ću samo nekoliko njih. Erm, imamo prije svega pitanje okupa prognanih lica, dakle ne samo iz Hrvatske federacije BiH, nego i sa područja Kosova i Metohije, kao i ostalih banaca. Imamo, erm, tristo osamnaest porodica, porodica, erm, erm, erm, poginulih boraca, ratnih vojnih invalida u osamnaest lokalnih samouprava čiji su stanovi izgrađeni sredstvima u većem dijelu sredstvima japanske organizacije JEM, odnosno japanske vlade u manjem dijelu i našim sredstvima. Na osnovu uredbe iz dvije hiljade šest godine te su porodice ogorčene. Evo već gotovo osamnaest godina kako su seli svoje stanove, ne mogu da postanu vlasnici tih stanova.
Mislim da je važno da se riješi to ljudsko pitanje i da porodice palih boraca i ratnih invalida konačno bude svojina svome da mogu biti vlasnici tih stanova koji su, ponavljam, u najvećem dijelu izgrađeni sredstvima japanske vlade. Posebno teško pitanje jeste i pitanje tjedno dvesta porodica čiji su stanovi izgrađeni u okviru sistema osiguranja u zaštićenim uslovima u pedesetak opština i gradova, među njih su takođe prognana lica sa područja Hrvatske Federacije BiH i Kosova i Metohije. Ti su ljudi također ogorčeni i razočarani jer ne mogu da postanu vlasnici tih stanova. Obično dobijaju odgovore od centara za socijalni rad da ko je kriv što ste konkurisali za taj program za koji ne postoji mogućnost otkupa stanova. Podsjećam da je najveći broj tih ljudi konkurisalo za onaj program koji je tada bio moguć.
U tom trenutku nizom lokalnih uprava su mogli da konkurišu, dakle za stanove u okviru sistema sistema u okviru socijalnoga staranja u zaštićenim uslovima i na žalost, ne mogu sada da te stanove otkupe. I onda imamo u jednoj lokalnoj samoupravi jednu zgradu gdje su prognana lica koja su kupovala svoje stanove na osnovu Zakona o izbjeglicama iz dvije tisuće desete godine, a u drugoj zgradi pored žive njihove komšije koje su protiv njihovog domišlja. Njima se kaže Vi nemate pravo otkupa tih stanova i vi sad pravite diskriminaciju u okviru jedne ciljne grupe, dakle najvećih žrtava ratova na prostoru bivše Jugoslavije, dakle sa područja Hrvatske federacije BiH i Kosova i Metohije. Mislim da bi trebalo da tražimo mekanizam i rješenje da sva ta lica budu jednako tretirana u skladu sa Zakonom o izbjeglicama, dakle da i oni mogu dobiti pravo otkupa stanova po povoljnim uslovima. Oni sada govore znači ispada da je država gradila socijalno osnovanje u zaštićenim uslovima na osnovu preko leđa prognanih Srba, najvećih žrtava rata, što je jedna velika nepravda i tu moramo da vidimo da nađemo jedno prihvatljivo rješenje.
Imamo takođe jednu kategoriju prognanih Srba iz Republike Srpske Krajine, više od dvadeset hiljada, koji su radili u državnom javnom sektoru Republike Srpske Krajine od hiljadu devetsto devedeset prve do devedeset pete godine. Erm, na osnovu njihovog položaja regulisano Zakonom o važenju pravnog sistema SFRJ na području pod zaštitom UNa od 18. marta devedeset druge godine, dakle, to je jedno od posljednjih zakona koje je donijela Skupština SFRJ. Oni su tamo radili. Dakle, erm, uplaćivani su doprinosi.
Sada ti ljudi mole, većina njih dolazi pred penziju. Da li se može naći rješenje da se njima prizna taj radni staž, ovaj, u četiri godine koje su radili, dakle u državnom javnom sektoru Republike Srpske Krajine. Hrvatska je svojim Zakonom o revalidaciji priznala samo dio tih ljudi. Veliku većinu, nažalost, nije priznala i to je jedan veliki problem. Dakle, ljudi se obraćaju masovno da se to pitanje pokuša riješiti.
Imamo takođe jedan broj civilnih žrtava rata sa područja Republike Srpske Krajine koji su, su primali, a, a, a, a ličnu invalidninu u, erm...Na osnovu savezne uredbe, kada je nestala savezna država odnosno Država zaveznih Srbija Crna Gora, ta je u-u-uredba ukinuta i oni su izgubili tu pričuvnu rutinu i sada imaju veliki problem jer jedan dio tih civilnih žrtava rata prima invalidninu na osnovu uredbe na nivou Republike Srbije, ali ovaj deo njih ne prima tu invalidninu. Dakle, to su sve problemi koje eh s kojima se suočavamo na terenu i bilo bi dobro da vidimo da se nađe jedan sastanak sa ministarkom ili ministaricama, da probamo da nađemo rešenje za ove kategorije građana Srbije. Hvala.