Zahvaljujem, predsedavajući.
Poštovani ministre sa saradnikom, poštovane kolege narodni poslanici i poštovani građani Srbije, sa čim se prvo susretnete u novom gradu? Šta ostavi utisak na vas? Ljubaznost ljudi, čistoća ulica, uređenost uskog gradskog jezgra i naravno, muzeji.
Neretko smo se nonšalantno ponašali prema svojoj istoriji. Neretko mnogi ne znaju da cene ono što je staro vekovima. Ko god da je putovao po inostranstvu zna kako se stranci ophode prema svojim starinama.
Na osnovu onog prikazanog muzejima stičemo poštovanje prema određenom narodu. Pitala sam se, na primer, na Krfu, da li iko od stranaca poseti muzej o Golgoti, koju su prošli Srbi, a mnogi i preminuli prelazeći preko Albanije.
Vrlo je loše obeležena ta kuća muzej u kome su izložene fotografije, predmeti koji svedoče o stradanju našeg naroda. Mi Srbi znamo za Vido i obavezno posećujemo to mesto stradanja, ali je cilj da to vide i stranci, jer njihovi preci su ti koji su bili na drugoj strani.
Jedini način jeste uspostavljanje saradnje između Ministarstva kulture Grčke i Ministarstva kulture Srbije, i da putokazi do muzeja i ostrva Vido budu transparentniji.
Navešću još jedan slučaj. Prisustvovala sam divnom i poučnom predavanju doktorki Jasmine Ćirić, docenta na Filološko-umetničkom fakultetu u Kragujevcu, u okviru Dana kulturne baštine sa temom - srednjovekovno kulturno nasleđe je u opasnosti, nasleđe celog čovečanstva. Ona je iznela primere zadužbine Stefana Nemanje i cara Dušana. Preko 50 manastira je sačuvano srpskih srednjovekovnih zadužbina Nemanjića na teritoriji Severne Makedonije.
Mnogi manastiri ne mogu da se vide, jer su zatvoreni i pristup zabranjen, ali se prekrivaju freske srpskih zadužbinara ili prekraja istorija stavljanjem drugih imena ispod fresaka. Bila sam zatečena ovim predavanjem i saznanjem sa dokumentovanim slikama i argumentima, doktorke Jasmine Ćirić koja izučava ovo godinama.
Veliki problem je očuvanje ovih svetinja koje jedino mogu da urade srpski restauratori i ikonopisci. Naša obaveza je prema precima, ali i našoj pravoslavnoj crkvi i veri da sprečimo dalje uništavanja i propadanje fresaka. To možemo uraditi jedino inicijativom i boljom saradnjom, takođe između Ministarstava kulture Srbije i Severne Makedonije.
Iskoristila bih priliku pošto je Zakon o muzejima u proceduri, ali naravno, žao mi je i što tu nije ministarka Maja Gojković u Skupštini da čuje ovo o čemu pričam, jer je ona započela mnoge zaboravljene teme. Još kao predsednica Skupštine ona je pokrenula pitanje posledica NATO bombardovanja i tada je formirana Komisija za utvrđivanje i istraživanje posledica NATO bombardovanja.
U skorije vreme, evo, sada 15. septembra ove godine smo usvojili Zakon o upotrebi srpskog jezika u javnom životu i zaštiti očuvanja ćiriličnog pisma, a izmena Zakona o muzejskoj delatnosti nije manje bitna, jer uključuje istraživanje, prikupljanje, dokumentovanje, zaštitu, sprečavanje štetnih uticaja, obezbeđivanje uslova za čuvanje, vrednovanje, edukaciju javnosti, ali i naravno, uvođenje jedinstvenog informacionog sistema u cilju efikasnijeg čuvanja, korišćenja i prezentaciju muzejske građe.
Na kraju bih rekla svoja zapažanja obilazeći gradove po Srbiji, kao što sam na početku rekla, jedan od utisaka koje neko ima o nekom gradu su, naravno i muzeji, a većina gradova ih ima.
Osim eksponata su vrlo važni i ljudi koji tu rade. Najveći broj tih kustosa, ovom prilikom ne želim da imenujem ni muzeje, ni te gradove, mrzi ih da pričaju, da objasne, zatim uključe rasvetu ili virtuelne prikaze tamo gde oni postoje, puštaju vas da sami tumarate po muzeju dok on igra igrice na kompjuteru i treba da vam bude neprijatno što ste ih prekinuli u doručku ili u telefoniranju.
Obeležja eksponata su često pocepana i tu je dovoljna dobra volja da se zamene etikete ili sijalice. Ovde se mora pooštriti kontrola. Zbog toga ovo i govorim.
Na čelu muzeja moraju biti menadžeri koji će aktivno sarađivati sa turističkim organizacijama u tim gradovima i sa Turističkim savezom Srbije, sa opštinama i školama, a ne naučnici, arheolozi koji su u nekom svom svetu, naravno ima i tu divnih, izvrsnih menadžera.
Vrlo je važno prosvetljenje građana, a posebno dece, jer je važna povezanost sa školama da što ranije saznaju šta je to što ima njihov grad i po čemu je specifičan. Ako im se to lepo prezentira znaće bolje da cene i da čuvaju svoj grad.
Na primer, muzej u Mladenovcu koji je istureno odeljenje grada Beograda, jako sam bila presrećna kada je posle deset godina restauriran i ponovo proradio, ima nedovoljno zaposlenih, tu je samo jedan zaposlen, a to znači u stvari da je i nedovoljno za kvalitet rada tog muzeja.
Predlažem, takođe da se uvede nn lice, kontrola, koja će ići po muzejima i zapisivati utiske šta promeniti ili koga radi adekvatnog poboljšanja usluge, kao to što imaju, znate i sami, banke.
Ovo su sve dobronamerne sugestije radi podizanja muzejske delatnosti na nivo kakav zaslužuje. Inače, zaista apsolutno podržavam sve ove izmene zakona o muzejima, uz opasku i drugih kolega ovo je trebalo biti mnogo ranije.
Ove izmene su više nego neophodne kako bi zaista muzejska delatnost bila podignuta na viši nivo.
Zahvaljujem svima na pažnji.