Poštovani predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, ja ću se obratiti javnosti najviše povodom ovih izmena i dopuna Zakona o osnivanju Muzeja žrtava genocida.
Gospođa ministar, Maja Gojković je u suštini rekla sve ono što treba reći. Znači, sedište muzeja se izmešta iz Kragujevca u Beograd gde u suštini ono i radi. Ovaj zakon se usklađuje sa Zakonom o muzejskoj delatnosti koju smo doneli 7. aprila, ne tako davno, pre manje od mesec dana.
Kao što je poznato istorijsko obeležje našeg naroda, a to će posvedočiti mnogi istoričari, sociolozi, kulturolozi, političari, pisci, jer su, naravno uvek ću na prvo mesto staviti KiM, jesu seobe, ali srpski narod ima još jednu stvar koja ga je obeležila i okarakterisala to su stradanja.
Ta stradalništva viđena u raznim bunama, pobunama, ratovim, itd, naročito bih istakao Drugi svetski rat i naročito bih istakao genocid nad srpskim narodom koji se dogodio u zloglasnom logoru Jasenovac na teritoriji današnje NDH.
Moram, prosto mi savest nalaže, da podsetim na jedan događaj koji se ne tako davno dogodio ovde u Beogradu, a apelovali su i organizatori tog skupa da neko to spomene u Skupštini.
Naime, 21. aprila, takođe pre manje od mesec dana, održana je u prostorijama Srpske akademija nauka i umetnosti memorijalna akademija povodom Jasenovca. Da vam kažem da su što organizatori, što učesnici bili akademici, preživeli logoraši, neki narodni poslanici, da je bila gospođa Jelena Buhač Radojičić, po kojoj je snimljen film „Dara iz Jasenovca“, da je bila jedna majka jedanaestoro dece i da je bio jedan impresivan i emotivan skup, a njihov zaključak i suštinski zahtev je onaj koji je i predsednik Skupštine gospodin Ivica Dačić na završetku jedne od prethodnih sednica i rekao da ćemo da imao u vidu da će uskoro da se donese rezolucija Narodne skupštine Republike Srbije o ustaškom genocidu NDH nad Srbima, Jevrejima i Romima.
Osim pomenutih gostiju na ovoj svečanoj Akademiji bila je jedna, po meni vrlo važna istorijska ličnost koja je, hvala Bogu, živa i zdrava. To je gospodin Gideon Grajf, kojem nije bilo teško da doleti iz Izraela odakle je. Podsetiću vas ko ne zna da je to profesor koji predaje na univerzitetima u Australiji, Estoniji, Izraelu, Litvaniji, Nemačkoj, Novom Zelandu, Poljskoj i SAD. O njemu ne bih trošio mnogo reči, mislim da je naslov jedne njegove knjige dovoljan da ilustruje ko je i kakav je. Knjiga se zove „Jasenovac - Aušvic Balkana“.
Ako mi kao narodni poslanici i ako ova institucija Narodna skupština Republike Srbije shvatamo shvatamo da ovakvu jednu rezoluciju treba, po meni, da donesemo po hitnom postupku, mislim da pred sobom imamo istorijski zadatak i da to uradimo.
Pojmom genocida se bave mnogi, naravno paušalno, često. Ono što su srpska deca, romska i jevrejska, srpske žene, srpski muškarci, srpski starci i starice, doživeli u Jasenovcu ostaće zabeleženo u istoriji čovečanstva, ne samo jednog, dva ili tri naroda, nego celog sveta.
Mi smo tu da tu kulturu sećanja o kojoj često pričamo održavamo, da se sećamo, naravno između ostalih na toj Svečanoj akademiji je bila prisutna i ovde prisutna gospođa Smilja Tišma, koja je takođe uveličala taj skup i ne samo zbog nje i zbog nas samih. Znate kako, bespućima mora i okeana plove brodovi, pa kada zapadnu u određene probleme šalju onaj čuveni SOS signal, na engleskom „save our souls“ ili „spasite naše duše“.
Hajde da mi spasimo naše duše i duše svih stradalih i preživelih i onih koji se trude malo i da zaborave i da relativizuju šta se sve događalo u Jasenovcu u tom zloglsnom logoru, da spasimo duše i sebe samih, naravno i gospođe Tišme koja je, hvala Bogu živa, da još uvek svedoči šta se tamo događalo.
Nije dovoljan jedan film, nije dovoljno mnogo toga, ovo je veliki posao koji stoji pred celim našim narodom da ne mora samo jedan profesor iz Izraela više da se bavi time, nego mnogi naši naučnici, pisci i tako dalje, kao što smo o KiM ili o Seobama imali značajne, literarne i istorijske radove, tako je red da i taj, kao što i u zakonu aktuelnom koji danas menjamo ali ne značajno i ne puno, što nije ni loše, taj 22. april kada su zatvorenici izvršili proboj u ustaškom logoru Jasenovac, obeležimo svake godine, već naredne još svečanije i još značajnije, da svaka osoba, svaki građanin države Srbije zna šta se događalo u ustaškom logoru Jasenovac.
Ne sme niko da relativizuje, da minimalizuje i to bih čak proglasio određenim vrstom delikta, određenom vrstom dela ko god to pokušava. Nama žele da spočitavaju neke druge zločine kao genocide.
Naravno da moramo da mislimo i na svoj ponos i dostojanstvo, ali pre svega na istinu. Ono što je istina ne može da se zamenjuje određenim drugim tezama. Svi znamo šta je Jasenovac bio, a danas postoje ljudi koji misle da su u Jasenovcu ubijani neki drugi ljudi, neke druge narodnosti.
Međutim, zna se da je tamo svaki Srbin koji je završio, završio u logoru samo zato što je Srbin, ne zato što je bio drugog ideološkog opredeljenja u odnosu na vladajući ustaški režim, nego pod jedan, isključivo samo zato što je Srbin. To svaki građanin ove države mora da ima u svesti, isto kao što je svaki Rom završio kao Rom i kao što je svaki Jevrej završio zato što je Jevrej. Bio je i poneki Hrvat, jeste, ali on nije stradao zato što je Hrvat.
E, to je obeležje genocida koje mi moramo da poštujemo i da tu kulturu sećanja i na žrtve, ali i uvažavanje preživelih, ali nas samih i cele države i celog naroda i svih građana Srbije da ispoštujemo maksimalno i da tu rezoluciju, nadam se, donesemo što pre. Hvala vam.